Rusko-tursko savezništvo ima i svoje ideološko pokriće. Prema Putinovom filozofu i važnom savjetniku Aleksandru Duginu, muslimanski svijet općenito, a posebno tradicionalni i fundamentalistički trendovi, prirodni su saveznici Rusije-Euroazije u borbi protiv “novog svjetskog poretka”, okeanskih civilizacija i globalizacije.
Prvo je došla Valentina Matviyenko, a nakon nje, posjetu, tačnije iznajmljivanje prostora za svoju predizbornu kampanju u Sarajevu, najavio je i Redžep Tajip Erdogan. Burne reakcije, u kojima se rusko-turski utjecaji spominju u jednom dahu, ali uglavnom analiziraju kao dva odvojena procesa, preplavile su medije. Međutim, rusko-tursko prijateljstvo uspostavljeno s ciljem kontriranja političkom Zapadu, ne čini se samo kako prolazna faza i potrebno ga je biti svjestan i u kontekstu potencijalnog zajedničkog utjecaja i u Bosni i Hercegovini. U odnosima Rusije i Turske, koji su nakon rušenja ruskog vojnog aviona bili na ivici otvorenog sukoba, sredinom 2016. došlo je do naglog zaokreta. Iznenadno prijateljstvo nije poremetilo ni ubistvo ruskog ambasadora u Ankari u decembru 2016.
Od tada, rusko-turski mediji uvelike pišu o ”historijskom prijateljstvu dvije zemlje”. Samo dva naslova iz lista Sabah — a slični naslovi postali su uobičajeni i u ostalim pro-vladinim turskim medijima, dovoljna su da ilustriraju zbog čega je neodgovorno zanemarivati moguće posljedice tog novog prijateljstva i na Bosnu i Hercegovinu: ”Novi sudnji dan za SAD: tursko-ruski savez”, (8.3.2018); ”Savez Rusije i Turske potresa Atlantik” (8.4. 2018) O Erdoganu i Turskoj se također blagonaklono piše i u Rusiji. Početkom aprila ove godine, u povodu zajedničkog projekta izgradnje nuklearne elektrane, Erdogan je otvorio Twitter nalog na ruskom jeziku, o čemu su ruski mediji sa oduševljenjem izvještavali. Jedan od naslova bio je: ”Spasiba predsjedniče Erdogan!’
Kupovinom ruskog raketnog sistema S-400 Turska je zapadnim saveznicima poslala poruku da ne vjeruje više u moto NATO-a ”Svi za jednog jedan za sve”. Erdogan je, kako navodi jedan dobro obaviješten izvor, potpuno izgubio iluzije o Zapadu nakon pokušaja državnog udara 2016 godine: ”Za razliku od Putina, koji ga je odmah pozvao telefonom i ponudio mu beskompromisnu podršku i pomoć, zapadni lideri su oklijevali. Erdogan je njihovo oklijevanje protumačio kao priželjkivanje uspjeha državnog udara.” Ono što je u Turskoj uslijedilo nakon državnog udara, pokazalo je sve slabosti turske demokracije. Načelo podjele između zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, koje je nastalo na temelju potrebe da se ograniči apsolutna vlast pojedinca radi garancije slobode i ljudskih prava, potpuno je poništeno. Pokušaj državnog udara Erdogan je iskoristio da pohapsi ne samo organizatore puča, već i brojne sudije, tužioce, novinare, akademike, čak i 11 parlamentaraca. U njegovim čistkama uhapšeno je više od 50.000 ljudi, a otpušteno ili suspendovano preko 150.000 zbog optužbi za vezu sa pokretom Fetulaha Gulena.
O Putinovom autokratskom režimu, kontroli medija, ubistvima novinara i političara iz opozicije već su napisani tomovi knjiga. Putinov režim ipak, najbolje je opisala Karen Dawisha, autorica knjige «Putin’s Kleptocracy: Who Owns Russia» (Putinova kleptokracija: Ko posjeduje Rusiju?). Njen ključni argument bio je da je «Rusiju pogrešno posmatrati kao demokraciju koja propada», nego da je treba posmatrati kao «autokratski režim koji uspijeva».
Rusko-turska saradnja ima i svoje ideološko uporište u idejama panslavizma i euroazijstva koje u Turskoj promovira Aleksandar Dugin, čest gost i u Srbiji, kojeg zapadni mediji, zbog njegovog utjecaja na Putina nazivaju “Putinovim Rasputinom”, “Putinovim mozgom”, ali i “najopasnijim filozofom na svijetu.”. Dugin tvrdi da je euroazijska civilizacija oblikovana vjerskim tradicijama pravoslavlja i islama koje nisu kompatibilne sa vrijednostima i standardima globalizma i atlantizma. Muslimanski svijet općenito, a posebno tradicionalni i fundamentalistički trendovi, su prema Duginu, prirodni saveznici Rusije-Euroazije u borbi protiv “novog svjetskog poretka”, okeanskih civilizacija i globalizacije.
Dakle, Bosna i Hercegovina nije mogla naći bolje uzore za razvoj demokratskog društva i euroatlantski put od Rusije i Turske! Sve i da se ne trude da taj put opstruiraju, sama ideja da bilo koja balkanska zemlja može biti aspirant za EU ili NATO, a istovremeno tražiti zaštitnika u Putinu i Erdoganu nije više zamisliva ni na nivou šale. No s obzirom na novo strateško savezništvo, mogućnost da će Erdoganova Turska i Putinova Rusija možda i udružiti namjere da zaustave put BiH u NATO i EU zavređuje razmatranje.
Oni koji tu tezu odbacuju kao besmislicu, ukazuju na činjenicu da je Turska zaista godinama bezuvjetno podržavala euroatlantske integracije, a Rusija radila sve na tome da ih opstruira. Stoga, važno je prvo se odvojeno osvrnuti na kontinuitet politika Rusije i Turske u Bosni i Hercegovini.
Rusija-maligni utjecaj od 1990’tih
Ruski politički utjecaj u regionu vidljiv je već godinama ali je pažnju zapadnih analitičara privukao u kontekstu šire svjetske slike: prvo agresijom na Krim, istočnu Ukrajinu, vojnom podrškom Assadu u sirijskom ratu, kao i aktivnim korištenjem informacionih tehnologija u napadu na tekovine zapadne demokracije. Nakon pokušaja državnog udara u Crnoj Gori i Makedoniji, samo naivni ili oni kojima takva politika odgovara, ruske aktivnosti na Zapadnom Balkanu mogu karakterizirati legitimnom odbranom njihovih strateških interesa zbog protivljenja NATO integracijama. U Bosni i Hercegovini, još od 1992. Rusija nije propuštala priliku da svojim stavovima i akcijama otkloni svaku sumnju koju «stranu» podržava. U post-dejtonskom periodu nastavljeno je favoriziranje srpskih lidera i pružanje podrške projektima koji Bosnu i Hercegovinu drže u stanju permanentne krize i blokade rada državnih institucija.
Od 2007. godine, Rusija počinje pratiti ne samo Dodikovu secesionističku retoriku, već i konkretno koristiti svoju ulogu u Vijeću za implementaciju mira za podršku tom projektu. Na sastanku direktora Upravnog odbora PIC-a 2007. godine, usvojena je deklaracija kojom se izrazila zabrinutost o najavljenim reformama Republike Srpske o povlačenju entitetskih odluka koje bi jednostrano poništile nadležnost državnih institucija, i u kojoj se naglašava da se entitet ne može povući iz reforme o kojoj je već postignut sporazum. Ruska Federacija je izdvojila mišljenje, a tadašnji ruski ambasador Konstantin Šuvalov izjavio je da su mjere koje je donio visoki predstavnik Miroslav Lajčak zakomplicirale političku situaciju u BiH, te da je zbog toga potrebno OHR transformirati u kancelariju specijalnog predstavnika Evropske unije. I narednih godina uslijedila su izdvojena mišljenja o PIC-ovim deklaracijama: o državnoj imovini, jačanju pravosudnih institucija, osudi održavanja nezakonitog referenduma Narodne skupštine Republike Srpske o Sudu i Tužilaštvu Bosne i Hercegovine, podršci integracije u EU, pa čak i o potpisivanju protokola između Tužilaštva BiH i Tužilaštva za ratne zločine Republike Srbije o razmjeni informacija i dokaza u predmetima ratnih zločina. Ruska podrška ratnim zločincima i politici poricanja genocida u Bosni i Hercegovini doživjela je vrhunac u julu 2015. godine kada je Rusija u Savjetu sigurnosti oborila britansku Rezoluciju o genocidu u Srebrenici iskoristivši pravo veta.
Da Rusija ima namjeru i dalje širiti krug anti-NATO i anti-EU saveznika, govori i to da je u istoj sedmici u kojoj je Valentina Matviyenko posjetila BiH, u centru Sarajeva održana velika konferencija o vojnoj neutralnosti u organizaciji ruske državne fondacije Gorčakov. Konferencija je održana iza zatvorenih vrata a učesnici su bili brojni profesori, studenti i eksperti za sigurnost iz Bosne i Hercegovine, Makedonije, Crne Gore i Srbije koji su otvoreni prema ideji ”vojne neutralnosti”- čitaj anti- NATO orijentirani. Regionalne skupove fondacija Gorčakov održava još od 2013. godine, ali aprilski skup je prvo gostovanje u Sarajevu. Ako sagledamo na koji su se način ruski interesi ispoljavali u Bosni i Hercegovini od 1992. do danas, uvidjet ćemo strateški kontinuitet u vrlo uspješnom sprečavanju euroatlantskih integracija, a u posljednje vrijeme svjedočimo i ”osvježavanju” taktike u realizaciji tog ključnog strateškog cilja. Rusija više ne podržava samo secesionistički režim u Republici Srpskoj, već i sve one koji rade na razgrađivanju državnog suvereniteta Bosne i Hercegovine, te to objašnjava podršku paktu Dodik-Čović. Međutim, ta nova, ”osvježena” ruska taktika podrazumijeva da se na osnovu ideje anti-zapadnjaštva aktivno traže saveznici i među umjerenim bošnjačkim, srpskim, hrvatskim ali i građanski orijentiranim intelektualcima. Otud Sarajevo kao odabir fondacije Gorčakov za organizaciju konferencije o vojnoj neutralnosti, a ne Banja Luka kako bi mnogi očekivali.
Turska-nekad koristan prijatelj
Za razliku od Rusije, Turska je u poslijeratnom periodu beskompromisno podržavala euro-atlantske integracije BiH. Podsjetimo se da je zahvaljujući lobiranju Turske, Norveške i drugih prijateljskih zemalja Bosna i Hercegovina uvjetno i dobila Akcioni plan za članstvo 2010 godine. Nova turska diplomatija koja se tada prepoznavala i na Zapadnom Balkanu bila je inspirisana knjigom ”Strategijska dubina” Ahmeta Davutoglua, tadašnjeg turskog ministra vanjskih poslova. Turska politika je u godinama nakon Drugog svjetskog rata bila protkana kompleksom inferiornosti. Iako članica NATO-a i bezuvjetan saveznik tokom hladnoratovskog perioda, zbog netolerancija prema manjinama, problema slobode govora i civilne kontrole vojske Turska je držana na zadatoj evropskoj periferiji. Davutogluova strategija preporučivala je da Turska prva pruži ruku i odustane od decenijama dugog uvjerenja da je okružena neprijateljima. To je značilo ne samo promjene u vanjskoj politici već i unutrašnju demokratizaciju i rješenje pitanja manjina, prije svega kurdskog pitanja. Cilj Turske bio je prijem u EU, i tada imati takvog prijatelja bilo je značajno za euroatlantski put Bosne i Hercegovine.
Erdogan je u prvoj fazi svoje vlasti imao veoma dobar odnos sa Zapadom. Istican je kao primjer tolerantnog lidera koji u svojoj zemlji uspješno miri islamsku orijentaciju i demokraciju. Ali Erdoganova romansa sa Zapadom nije trajala dugo. Odnosi su krenuli silaznom putanjom zbog Erdoganovih autokratskih tendencija, kršenja ljudskih prava i islamizma, što je počelo mnogo prije, ali je eskaliralo nakon pokušaja državnog udara. Od tada, vidljivo se promijenila i retorika prema Bosni i Hercegovini. Erdogan o BiH i Turskoj govori isključivo u bilateralnim terminima, najčešće koristeći njegovo prijateljstvo sa rahmetli Alijom Izetbegovićem za ono što on radi najbolje sa muslimanima širom svijeta, a to je “geopolitika emocija”. U tu svrhu dodatno zaoštrava odnos sa Zapadom i projicira viziju jakog muslimanskog lidera. Njegov predizborni skup koji je najavljen u Sarajevu, potrebno je posmatrati i u tom kontekstu. Za nadati se samo, da će odoljeti islamističkoj retorici i da u Sarajevu neće ponoviti ništa slično incidentu iz februara ove godine kada je govoreći na Kongresu Stranke pravde i razvoja uplakanoj djevojčici u vojnoj uniformi poželio da pogine kao šehid i obeća joj da će je sahraniti pod državnom zastavom. Nakon što su mu Njemačka, Holandija i Austrija zabranile organizaciju predizbornih skupova, sarajevskim mitingom Erdogan je odlučio prkositi Evropi.
Zajedno protiv Evrope i Amerike i u BiH?
Međutim, pitanje je da li su samo prkos Evropi i ”geopolitika emocija” jedini razlozi zbog kojih se turski utjecaj u Bosni i Hercegovini može smatrati negativnim? Da li možda to što Turska sjedi na dvije stolice, jednoj NATO a drugoj ruskoj, uz loše diplomatske odnose sa EU i SAD-om, može u budućnosti značiti i konkretniji prestanak podrške Turske euroatlantskom putu Bosne i Hercegovine i podršku ruskoj ideji ”vojne neutralnosti”? Naznaka da se u rusko-turskim diplomatskim razgovorima razmatra Bosna i Hercegovina mogla se čuti i tokom posjete turskog premijera Binali Yildrima, koji je izjavio ”da će Turska i dalje podržavati EU i NATO put za BiH”, ali da Ruska Federacija “možda želi da se pitanje MAP-a za BiH malo odgodi”?!
Geopolitičke promjene na svjetskoj sceni su dramatične i držati korak sa tim promjenama podrazumijeva i pravilan odabir prijatelja. Za državu kao što je Bosna i Hercegovina, to je zapravo pitanje opstanka.
Rusko-turska alijansa je očigledno sredstvo za učvršćivanje vlasti Vladimira Putina i Tayyipa Erdogana u njihovom okršaju sa Zapadom, okršaju čiji je ishod još uvijek neizvjestan. Bosna i Hercegovina je najzapadnija država u Evropi u kojoj turski predsjednik može da organizira svoj predizborni miting kao privatnu zabavu, uz potpuno ignoriranje lokalnih vlasti. S druge strane, sve militantniji ekstremizam Milorada Dodika sad već ozbiljno prijeti miru u Bosni i Hercegovini, a daljinske komande su u rukama ruskog predsjednika. Upravo zbog činjenice da Zapadni Balkan predstavlja “meki trbuh Evrope” BiH dobija na važnosti kao ugaoni kamen na kojem počiva mir i stabilnost čitave regije. Ukoliko postoji nešto kao historijska odgovornost nacionalnih lidera u Bosni i Hercegovini onda bi se ona morala ogledati prije svega u oštrom zaokretu od politika koje će dozvoliti da rusko-turski interesi postanu prepreka evropskom i NATO putu, koji je jedina trajna garancija mira na ovim prostorima.
