Opisujući događaje od 2. i 3. maja, dakle one koji su odlučili sudbinu BiH devedesetih i spriječili potpuno uništenje bošnjačkog naroda, predsjedavajući Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović jučer je za medije izjavio da je 2. maj počeo kao jedan predivan sunčani dan.
„No, tada se počelo pucati iz Doma JNA, a metak je ispred mene pogodio jednu stariju gospođu. Privukli smo je prema robnoj kući ‘Svjetlost’ i onda smo se sklonili u dvorište jedne kafane. Počela je pucnjava, ušli smo u noć. Sjedio sam za stolom sa Mustafom Pamukom i on mi je govorio da nigdje ne idem, da mogu poginuti. Meci su gađali tamo pored hotela ‘Bosna’, naši momci su istrčali naoružani sa osama da zaustave taj napad. Poslije će tu biti nekih izgorenih transportera i poslije će šačica tih sarajevskih mangupa uspjeti da natjeraju specijalce iz Niša u neke podrume Energoinvesta. Krenuo je jedan obračun odlučnih sarajevskih momaka sa nedovoljno odlučnim niškim specijalcima.
No, ja sam se ipak odlučio i otišao sam. Ostali više nisu mogli izaći i ostali su u toj kafani cijelu noć. A onda me navečer presjekla novost. Odjednom sam ugledao svoga oca na TV-u koji je smirenim tonom kazao da je kidnapovan. Bio sam jako zabrinut. U zarobljeništvu su bili i on i moja sestra Sabina. Bio je policijski čas. Tada sam stanovao na Višnjiku i krenuo sam prema gradu koji je bio toliko izbombardovan da sam cijelo vrijeme hodao po staklu. Velika nervoza je bila u Predsjedništvu i nikakva odluka nije donesena tu veče.
Od ranog jutra sam ponovo bio u Predsjedništvu i nisam bio zadovoljan stavom i pregovaračkim odnosom Predsjedništva. Oni su tražili da Alija Izetbegović bude pušten, da sjedne za svoj predsjednički sto, da se time potvrdi suverenitet BiH, a onda će biti pušten Kukanjac. Poslije će mi biti nešto jasnije, mislim da je tu Fikret Abdić, pa i Alija Delimustafić, utjecao na jedan takav rigidan stav i na jednu visoku pregovaračku poziciju koja je mogla koštati glave moga oca i moju sestru. Počeo sam da upadam na sjednice Predsjedništva, jer su se one permanentno održavale, te da tražim da se mijenja ta pregovaračka pozicija”, kazao je Izetbegović.
Naveo je kako mu se tada pružila prilika, jer je neko dotrčao i kazao da na telefonskoj vezi “imamo Lukavicu”.
“Pretrčao sam na drugu stranu zgrade Predsjedništva i uspio kontaktirati oficira, mislim da je to bio Gagović, i moga oca. I ja sam dogovorio razmjenu, mimo Predsjedištva. Ovo nisam nikada do sada htio pričati”, kazao je Izetbegović.
Dodao je kako je laički postavljao uvjete poput onih da moraju dići cerade, da ne smije biti naoružanih, i da vjerovatno “postoje snimci svega toga, pa se sve da provjeriti”.
Ustvrdio je i to da je Ejup Ganić sutradan kazao Aliji Izetbegoviću: “Vidiš Alija, Bakir je izgleda imao bolju procjenu.”
„Oca sam gledao i prije i poslije tog događaja, u raznim situacijama koje bi trebale izbaciti čovjeka iz takta, i mogu reći da su ga uvijek nervirale sitnice, a kada je bilo riječ o velikim kriznim događajima bio je hladan. Nikad ga nisam vidio da se gubi“, otkrio je Izetbegović.
Govoreći o dešavanjima od 3. maja u Dobrovoljačkoj ulici bošnjački član Predsjedništva je kazao kako smatra da je JNA tu napravila veliku grešku.
“Nakon što su bombardovali grad svu noć, ranjavali ljude koji su s pravom bili ozlojađeni, nakon što su kidnapovali predsjednika države, a onda su krenuli naoružani do zuba u ogromnoj koloni da napuste Sarajevo. Mislim da je to bila teška greška i da su krivi za ono što se nakon toga desilo. To je jednostavno bilo neprovodivo na takav način. Hag je kazao da su u takvoj situaciji bili legitimni cilj i da nisu to trebali učiniti. Sarajlije su čak poslije toga spašavale i udomili neke od tih vojnika JNA koji su bili uhvaćeni. Bolje bi bilo da se sve to nije desilo, ali ono što možemo sada uraditi je da pomognemo jedni drugima i da dopustimo da se to dostojanstveno obilježi, da svatko blaži te svoje rane i uspomene”, izjavio je Izetbegović.
