Male bebe su kao spužve. Imaju toliko toga da nauče od ovog velikog svijeta, a od trenutka kada prvi put udahnu vazduh, one upijaju sve oko sebe, svaki pogled, zvuk, okus, miris i dodir.
Zbog toga što su nove na ovom svijetu, one nemaju pojma šta rade. Sve što učine je prvi put. Sve je svježe i sjajno i sve je mogućnost za novo sjećanje. Kada ova baka uzme unuku u ruke i obaspe je ljubavlju i pažnjom, to nije samo važno za njen rast nego i za učenje, te dobro nasmije i baku i mamu.
Sa bebom u rukama, baka sjedi i pjeva. Pjeva pjesmu Louis Armstronga “I’m in the Mood” iz 1935. godine i beba odmah fiksira svoj pogled na baku. Njen glas je nježan i topao i savršen je da bebi bude lijepo i ugodno. Kako baka više pjeva, tako i beba počne da priča. Pokušava da pjeva sa bakom i njen trud je toliko sladak. Beba ne prestaje ostvarivati kontakt očima, dok ispušta sitne glasove pokušavajući imitirati ono što čuje od bake. Njen pogled je fiksiran, a usta su u obliku slova “o”. Zaista je preslatko.
Mama drži kameru i ne može prestati da se smije. Čak i baka u jednom trenutku mora napraviti pauzu da uzme daha od tolikog smijanja. Ovo je tako dragocijen trenutak između tri generacije.
Pogledajte ovaj slatki duet na videu ispod:
