Malo je ljudi koji su kao Momčilo Bajagić Bajaga obilježili cijelu jednu epohu kada je o regionalnom muzičkom stvaralaštvu riječ. O njegovom kvalitetu govori, prije svega, trajanje, te brojni hitovi koje je za 35 godina karijere s grupom Instruktori stvorio, ali i pripadnici gotovo svih generacija koji redovno posjećuju njegove koncerte. U generacijsku raznolikost mogli smo se uvjeriti i na koncertu koji je krajem jula održao u Sarajevu, a njegov dolazak u glavni bh. grad iskoristili smo za razgovor o profesiji kojoj je posvetio svoj život.
– Volim da dođem u Sarajevo. Mnogo puta smo svirali i ne znam tačno koji je ovo put, ali sam početkom 80-ih godina prošlog vijeka počeo da sviram u Sarajevu. Od tada je prošlo mnogo vremena, ali mi je uvijek bilo lijepo i uvijek mi je drago kada dođem ponovo – kaže Momčilo na početku razgovora.
U aprilu ste, nakon šest godina, izdali novi album „U sali lom“, a i inače ste poznati po tome da između albuma pravite po nekoliko godina pauze. Zbog čega je to tako?
– Mislim da to dođe s godinama, a ima veze i s tim što smo bar tri od tih šest godina proveli na putu. Sviramo na mnogim mjestima i kada nam izađe novi album, trebaju nam bar tri godine da sve to obiđemo. Također, da sam imao ove pjesme ranije, ranije bih i izdao album, ali pošto nisam imao sada je bilo pravo vrijeme.
Vaš prvi album „Pozitivna geografija“ objavljen je 1984. godine. Šta ste na svim albumima koji su nastali od tada do danas nastojali zadržati kao prepoznatljivo?
– Nisam se trudio da nešto specijalno zadržim, ali mislim da, kada čuju moje albume, ljudi prepoznaju da je to od istog čovjeka, te da je ostalo nešto i od onih dana kada smo počeli. Ja sam s „Instruktorima“ više od 35 godina i za taj period se svašta desilo. Za toliko godina dijete poraste i možda već ima djecu. Tako da, svašta se promijenilo, ali mislim da su one bitne stvari ostale iste.
Šta je ono što svaka Vaša pjesma mora imati da biste rekli: „To je to“?
– Treba samo da, prema nekom mom osjećaju, bude dobra pjesma za koju se vrijedilo truditi. Osim toga, nemam neki kriterij.
Svako vrijeme iznjedri neke svoje zvijezde i mlade nade; ovo je vrijeme hiperprodukcije i muzičkih sadržaja o čijem kvalitetu bi se dalo raspravljati. Mislite li da današnje generacije kao i one koje dolaze imaju mogućnost iskusiti slavu na način na koji ste to iskusili Vi s Vašom grupom?
– Mislim da će ostati oni koji su dobri. Ne postoji takva protekcija koja može učiniti da ostane neko ko je loš. Vrijeme je najbolji sudija i sve ono što opstane je dobro, a mi, naravno, ne znamo šta će to biti. Ne pratim mnogo šta se dešava na sceni danas, čak ni na rock sceni, a kamoli na ovim ostalim. Svi rade kako misle da treba, a ja se ovim poslom nikada nisam bavio da bih bio zvijezda. Muzikom sam se počeo baviti zato što sam volio to da radim i zato što mi je bilo važno, a uspjeh je došao kao nagrada na kraju.
Uzimajući u obzir Vaše bogato radno iskustvo, kako Vam današnja muzička scena izgleda u odnosu na nekadašnju?
– Svako vrijeme ima svoje dobre i loše strane. Neke stvari su bile mnogo lakše onda, a neke su mnogo lakše sada. Ipak, mislim da je talent najbitniji i, ako je nešto dobro, onda je dobro, a ako nije, onda nam preostaje da se vadimo na vrijeme i sve ostalo.
Kako objašnjavate fenomen „Bajage i Instruktora“?
– Nije to neki specijalni fenomen, mi smo samo bend koji dugo svira. Možda jeste fenomen u smislu da nema mnogo bendova koji su naša generacija, a koji aktivno sviraju. Od nas šest na bini, nas četvorica smo 35 godina zajedno, što svakako nije česta pojava, ali tu nema neke specijalne tajne. Mi radimo ono što volimo i trudimo se koliko god možemo. Nekada nam ide dobro, a nekada malo lošije. Kada nam ide dobro, onda nas svi pitaju: „Kako vam ide tako dobro?“, a kada nam ide loše, to se ne vidi. Što kaže Zdravko Čolić u jednoj reklami „Ništa ja tu ne bih mijenjao“. Tako je kako je i meni je drago da je ovako.
Pisali ste i pjesme za Čolu. Kako se rodila dugogodišnja saradnja?
– S Čolom sam radio još kao klinac i on je već tada bio velika zvijezda, a ja nepoznati kompozitor. Bilo mi je drago kada je uzeo moju pjesmu za jedan album, a nakon toga smo se i sprijateljili. Čola je prosto takav čovjek kojeg morate da volite. Nisam neko ko puno radi za druge jer, u suštini, teško radim i za sebe, ali kada je Čola u pitanju, uvijek sam tu. I na posljednjem albumu sam mu radio pjesmu „Mala“ i mislim da je dosta dobro prošla.
Stvaranje pjesama tokom vožnje
Zanimljivo je to da nikada niste položili vozački, te da često koristite taksi kao prevozno sredstvo. Ta praksa je utjecala da mnoge Vaše pjesme nastanu u taksiju. Koliko je danas to slučaj?
– Dešava se, naravno. Ne stvaram pjesme samo u kolima, ali ne vozim i dalje, tako da mi je mozak u tim trenutcima slobodan i mogu da razmišljam o stvaralaštvu.
