To što je Miloševićev režim počinio drugima, ali i svom narodu, Srbima nisu učinili svi drugi neprijatelji zajedno.
Redovna, rutinska i pomalo dosadna sjednica Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija o stanju na Kosovu. Sve dok Vlora Çitaku, ambasadorka Kosova u Washingtonu, nije predložila da se razmotri dalji opstanak UNMIK-a, misije UN-a na Kosovu, te da se prekine i sa uobičajenim, redovnim održavanjem sednica o stanju u njenoj domovini. Članovima Savjeta bezbjednosti beše dovoljno za razmatranje i konsultacije, a Ivici Dačiću, srpskom ministru spoljnih poslova, čak i previše za još jedan, njemu svojstven, “patriotski šou” na najnižem nivou.
“Uvrijeđen i razočaran” što ambasadori SAD-a, Velike Britanije i Francuske, i ne samo oni, podržavaju prijedlog kosovske ambasadorke, Dačić je namah rješio da im još jednom održi lekciju o pravdi i nepravdi, prijateljstvu i izdaji, “etničkom čišćenju i genocidu sprovedenom na Kosovu…” Navodeći konkretne statističke podatke iz popisa stanovništva 1981. godine, o tome koliko je Srba i gdje sve živjelo na Kosovu, šef srpske diplomatije je izveo nepobitan zaključak – Srba je na Kosovu sada “sto puta manje nego prije 30 godina, pa je pred Savjet bezbjednosti izneo svoje pitanje svih pitanja: “Da li je to, gospodo, etničko čišćenje i genocid na Kosovu bio nad Albancima ili nad Srbima?”
Ne ostavljajući prisutne ambasadore da se zlopate u postavljenoj dilemi i, eventualno, osete grižu savjesti zbog odluka svojih vlada na štetu Srbije, Dačić im odmah daje i odgovor, koji bi mogao ući i u neke anale Savjeta bezbjednosti UN-a: “Srbi sa Kosova su, gospodo, najveće žrtve etničkog čišćenja. Nad njima je izvršen genocid… Ili, možda, neko još uvijek misli da su se Srbi sami protjerali sa prostora na kojima su vjekovima živjeli…”
Tri metalna bureta
Radeći kao ratni izvještač i šef biroa za Srbiju Radija Slobodna Evropa tokom NATO bombardovanja 1999. godine, nerijetko sam pozivan na razgovore i “razmjenu mišljenja” ne samo od civilinih, nego i od vojnih srpskih vlasti. U jednoj takvoj prilici, nekog maja 1999. godine, vojni bezbjednjak koji se vratio sa Kosova, iz meni neobjašnjivih razloga, detaljno mi je … crtajući neku burad … objašnjavao “situaciju na terenu” na nekom improvizovanom graničnom prijelazu nedaleko od albanskog grada Kukeša…
“Nama odgovara da Ameri dole bombarduju što više … Šipci tad i sami bježe, pa ne moramo da ih skupljamo po kućama … Naši ih danima u kolonama sprovode do granice, a prije nego što ih šutnemo preko, čekaju ih ova tri metalna bureta… U jedno bacaju lične karte, u drugo pasoše, u treće ostala dokumenta… Razumeš?”
“Ne! Ako ih već protjerujete, šta će vam njihova dokumenta?”
Glumeći duhovitost, vojni bezbjednjak se sarkastično “čudio” mojoj naivnosti: “U pravu si, koji će nam … njihovi papiri! Al’ ne trebaju više ni njima, pa ih bacaju u metalnu burad … A kad se burad napune, mi to spaljujemo … Kapiraš sada?”
“Ne!”
Mjereći da ga ne provociram, sagovornik mi se unosio u lice: “Bez papira, bez dokaza identiteta … evo im ga na! … što će se ikad više vratiti na Kosovo!”
Bio sam zapanjen, ali ne zadugo i bez teksta: “Vratiće se … I to mnogo, mnogo više njih nego što ste ih vi protjerali!”
Nikada neću zaboraviti facu vojnog bezbjednjaka. Ni “upozorenje” koje mi je tada uputio.
Kumanovski sporazum
Prema zvaničnim podacima međunarodnih humanitarnih organizacija, tokom aprila, maja i juna 1999. godine, sprovodeći državnu politiku Slobodana Miloševića, srpske vojne, policijske i paramilitarne snage proterale su sa Kosova u Albaniju i Makedoniju više od 863.000 Albanca. To je podatak koji vlast Aleksandra Vučića i Ivice Dačića krije poput državne tajne, pa o tome javnost u Srbiji ni danas nema pojma. A bez te se činjenice ne može sklopiti potpuna i prava slika ni srpsko-albanskih odnosa, ni ukupnih kosovskih dešavanja. Zato se vrijedi prisjetiti.
Nakon što je početkom juna 1999. godine sa NATO-om u Kumanovu potpisana kapitulacija, zvanično nazvana Kumanovski sporazum, a Milošević “građanima Srbije čestitao mir”, u roku od nekoliko dana na Kosovu je došlo do neviđene “zamjene stanovništva”. Protjerani Albanci, ali ne samo oni, pohrlili su da se vrate u svoje domove, sela i gradove, dok su se istovremeno Srbi sa Kosova, napuštajući svoje kuće, stanove i nepokretnosti, zaputili u Srbiju.
Panično i u haosu, bježali su od Oslobodilačke vojske Kosova, koja ih je progonila, i bandi kriminalaca što su pristizale iz Albanije da pljačkaju i čine zločine. Neki su bježali i od protjeranih komšija, znajući zašto ih ne smiju dočekati. Pa ipak, pomenuti i slični razlozi nisu oni ključni za neviđeni “egzodus Srba sa Kosova”, nego je osnovni uzrok tome jedna gotovo banalna činjenica.
Svjesni da su izdani od “svog” Miloševićevog režima, Srbi su bježali sa Kosova prateći vojsku i policiju, “svoju naoružanu silu, koja je tu da ih brani i odbrani”, a čiji su se generali, shodno potpisanom “sporazumu”, očas komandovali povlačenje – bolje reći, dali se u neviđenu bježaniju ka Srbiji. U takvoj bezizlaznoj situaciji običnom čovjeku, bio on Srbin sa Kosova ili iz Beograda, Knina, Čikaga… i ne preostaje ništa drugo nego da bježi spasavajući goli život. Zato je Srbija, nakon prestanka NATO bombardovanja, na svojim drumovima ponovo imala paklene prizore izbjegličkih kolona sličnih onima poslije “Oluje” u Kninskoj krajini početkom avgusta 1995. godine.
Bez epiloga
Zbilja, nije preterano reći da to što je Miloševićev režim počinio drugima, ali i svom narodu, u bivšoj Jugoslaviji, Srbima nisu učinili svi drugi neprijatelji zajedno, računajući među njima i članice NATO alijanse. A saučesnici i perjanice tog režima, i tada, prije 18 godina, bili su i Vučić, i Dačić, i predsjednik države, i šef diplomatije sadašnje Srbije.
Loše je, ali nije najgore to što Dačić, potpredsjednik srpske Vlade i ministar spoljnih poslova, ne zna ni engleski jezik, ni elementarne principe diplomatije. Ni što u Savjetu bezbjednosti UN-a, manirom kafanskog siledžije, na svom čistom srpskom, uz podršku ruskih prijatelja, “očitava lekciju” Amerikancima, Britancima, Francuzima… Drsko je i bahato, ali nije najgore ni to što im tako imputira odgovornost za “etničko čišćenje Srba sa Kosova”. Ponižavajuće je, ali nije najgore, to što Vlora Çitaku, na savršenom engleskom, Dačićev nastup u Savjetu bezbjednosti naziva “običnom šaradom”. I što njegov prijedlog o dijalogu i podjeli Kosova odbija sa indignacijom.
Mnogo je toga lošeg, ali je najgore od svega to što Daćić, kao takav, vodi spoljnu politiku Srbije. Što u dogovoru sa predsjednikom Vučićem, što u saglasnosti sa svojim prijateljima iz okruženja Vladimira Putina. Plodove takve politike građani Srbije tek će plaćati. Jer, tako to biva kada lustracija izostane, pa važi princip da nije lopov onaj koji krade, nego onaj koga uhvate.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
