2000-te godine Fatmir Sinani se dobrovoljno vratio iz Njemačke na Kosovu. Sada se ponovo vratio u Nijemačku zajedno sa 5-toro djece u nadi da će im nejmačke vlasti dozvoliti da ostanu.
Fatmir je svoju djecu upisao u školu i time se nada da će se brže integrirati u njemačkom društvu. Za ovu porodicu njemački dnevnik “Zeit.de” je napisao priču koja nam pokazuje preokrete ove porodice, prenosi zeri.info.
Moje kćerke su iz Berlina
U poznatoj mahali u Berlinu, Lichtenberg, živi porodica Sinani sa Kosova. Sedmo člana porodica, dva roditelja i njihovo petoro djece, žive u dvosobnom stanu. U većoj sobi zajedno spavaju svo petoro djece u krevetima koji su jedan do drugog. Pored jednog zida su tri metalna ormara i frižider. Međutim, soba je veoma čista. Njihova 41-godišnja majka, Kimetja je veoma gostoprimljiva.
Sve kćerke u školi idu u prvoj smjeni. Za razliku od svoje supruge, 47-godišnji Fatmir veoma dobro govori Njemački.
Fatmirova priča
“31. januara mi smo stigli u Minhen. Prvo smo se smjestili u centru za azil u Eichstatat, međutim u aprilu premješteni smo u Berlinu.
Ovo me učinilo jako sretnim jer veoma dobro poznajem Berlin. Ovdje sam živio 7 godina, od 1993 do 2000″, Ispričao je Fatmir.
Tada sam došao kao ratni izbjeglica. Imali smo svoj apartman u Berlinu. Dvije moje starije kćerke su se rodile ovdje. Kad pričaju ne razlikuju se od ostalih Njemaca iz Berlina.
2000-te godine odlučio sam da se dobrovoljno vratim sa svojom porodicom na Kosovu. Rat je završio i imao sam nadu da će biti bolje na Kosovu.
U početku nije bilo loše. Imalo je dosta posa a njemačka marka je tada bila i dalje zvanična valuta na Kosovu. Ja sam kuhar i u početku sam radio za KFOR u Prištini. Tu samo više zarađivao.
Ali iz dana u dan je bilo sve teže i teže, i vojnici KFOR-a malo po malo su odlazili. Onda sam morao da se zaposlim u jednom restoranu u Prištini za platu od 300 eura mjesečno.
Sa cijelom porodicom sam živio u kuću mog brata. Za dvije sobe smo plačali 100 eura mjesečno. 50 eura smo trošili u komunalije.
Sa ostalih 150 eura trebao sam održavati sedmoročlanu porodicu, skoro 70 centi na dan za jednu osobu.
Sa ovim primanjima ne možete živjeti na Kosovu. Ako odete kod doktora to košta, ljekovi su mnogo skupi, takođe i potrebne stvari za školu su koštale, sve smo plaćali sami.
Moja najstarija kćerka je bila odlična učenica u školi i njena želja je bila da studira medicinu.
Ali da bi se upisala na medicinu potrebno je imati nekog poznatog ili platiti nekome. Korupcija je bila veliki problem na Kosovu.
Sa našim primanjima mi smo mogli kupiti samo neophodne stvari. Hljeb, ulje, krompir, crni luk i ostale potrebne namirnice, prenosi zeri.info.
Od tada sam pao u depresiji.
U januaru sam video na televiziji da je puno Kosovara pobjeglo za Nijemačku. Nakon što sam pao u depresiji, nedjelju dana sam sa ženom razgovarao o prilici da se vratimo u Nijemačku.
Znao sam da će za djecu biti teško da odu u tuđu zemlju, da uče strani jezik, i da ostave svoje prijatelje ali smo na kraju smo odlučili. Mi ćemo otići u Nijemačku. Jednostavno nisam imao nade da će na Kosovu biti bolje. Jedan od mojih petoro braće radi u Europolu.
On je imao sreće jer je zarađivao veliki novac. Tako da nam je pozajmio 3 hiljade eura da odem u Nijemačku sa cijelom porodicom.
Sada sam čuo da više ne mogu ostati ovdje jer je Kosovo sigurna zemlja. Međutim, tokom cijelog mog života tamo je bilo rata. Svjestan sam da njemačka policija može da me vrati ponovo na Kosovu.
Šta onda trebam tamo uraditi? Trebat će mi mjeseci da nađem posao i na Kosovu nemamo podršku države. Kako ću hraniti i školovati petoro djece istovremeno.
Ne želim se vratiti na Kosovo
Trenutno nemam radnu dozvolu u Nijemačku, ali ipak bih puno volio da imam posao, nebitno kakav. Sve što ja i moja žena želimo da naša djeca imaju perspektive.
Nakon što smo stigli u Berlinu odmah sam upisao djecu u školi. Posebno drugu kćerku koja tečno govori njemački jezik. Djeci sam rekao koliko je bitno da nauče njemački. Možda možemo ostati u koliko se djeca integriraju.
U mojim očima je samo Njemačka, to je izvanredna država. Nadam se će se moja djeca obrazovati kao Njemci, da budu poštena i tolerantna. 8 oktobra imam sastanak sa imaigracionim vlastima, a onda ćemo vidjeti.
Nadam se da nas neće vratiti nazad jer ja nikad više neću otići tamo. U ovo sam siguran.
