– Premijer Kosova Hashim Thaçi nedavno je, nakon održanih izbora na čitavoj teritoriji Kosova, kazao da je organizacija izbora na sjeveru i učešće Srba legitimisalo Briselski sporazum za jedinstveno Kosovo. Da li smatrate da je to ujedno i potvrda nezavisnosti Kosova na čitavoj teritoriji?
Kao što je poznato, 2008. godine proglašena je nezavisnost Kosova na cijeloj teritoriji i u ovim granicama. Ali, od tada, odnosno od 1999. godine, kada je Kosovo oslobođeno od okupacije Srbije, Srbija je držala uzurpiranim taj dio na sjeveru koji čine tri male opštine sa srpskom većinom stanovništva. I sada, izlazak Srba i u te opštine na sjeveru na lokalne izbore u skladu sa Ustavom, Izbornim zakonom i pravnim sistemom Kosova uopšte, znači definitivno potvrdu da je i taj dio integriran u ustavni poredak Kosova. Te tri opštine imaju svoje specifičnosti. Tamo je više od 90 posto Srba. Oni imaju svoja prava, čak visok stupanj zagarantiranih prava Ahtisarijevim planom i Ustavom Kosova. Dakako, Beograd će im pomagati. To je legalno, normalno. Ali sve i u vezi sa tim dijelom Kosova, na relaciji Beograd – Priština, odvijat će se kao između dvije države.
Distanciranje Beograda
– S obzirom na implementaciju Briselskog sporazuma (ostalo još nekoliko tačaka poput ukidanja paralelnih institucija na sjeveru, dogovora oko telekomunikacija), da li očekujete slične probleme, koji su već viđeni prilikom prvog kruga izbora, odnosno napade i pritiske na ljude koji žele da poštuju volju vlasti u Prištini?
Naravno da će tamo biti još problema u praktičnom životu. Prvo, zato što tamo već dugo vremena vlada jedna klima bezakonja, kriminalne grupe vršljaju. I drugo, zato što su još žilavi otpori onih usijanih glava, kojima je Beograd davao nade da se taj dio Kosova može otcijepiti i pripojiti se Srbiji. Dakle, može biti još problema u praktičnoj implementaciji briselskih sporazuma, ali otpori tih grupa i pojedinaca tamo i u velikoj mjeri će ovisiti od toga koliko će imati podsticaje i podrške iz Beograda. Ako se Beograd bude distancirao, makar ne iskreno, nego pod pritiskom Bruxellesa od tih grupa, one nemaju šanse da prave nikakve probleme.
– Sve češće se čuje da vlasti iz Beograda pokušavaju na sjeveru Kosova naći “kosovskog Dodika”, kako bi učvrstile zajednicu srpskih opština i pokušale napraviti njenu autonomiju u odnosu na Prištinu. Ima li istine u tome?
To je jedna stara inercija i pokušaj. Srbija je sva ostala u tim pokušajima da Republiku Srpsku iskoristi kao instrument razbijanja Bosne, da ne postoji Bosna kao država. Znate, 1992. godine rat u Bosni je počeo pod direktnim podsticajem i podrškom iz Beograda, s ciljem da Bosne ne bude više. Ti se pokušaji danas, u drugačijim okolnostima, nastavljaju, ali to je na Kosovu jednostavno nemoguće. Prvo, mislim da se tamo neće naći nikakav Milorad Dodik da slijedi gubitničku liniju, jer Miloradu Dodiku sa ovim ekstremizmom već je odzvonilo, njega nema još dugo tu. To treba da znate svi. Drugo, sjeverni dio Mitrovice sa 20-ak hiljada stanovnika Srba i tri male opštine sa po pet-šest do sedam hiljada su kao neke mjesne zajednice u Srbiji. Tako da je odnos veličina bitno drugačiji i ne može biti nikakve reprize i pokušaja da se nešto instalira kao Republika Srpska u Bosni. Drugo, i u Srbiji su shvatili, i u Srbiji znaju da je to ćorav posao. Međutim, da bi privoljeli Srbe da izađu na izbore, da ih Beograd otkači sa vrata i da ispuni jednu svoju obavezu prema Bruxellesu za interes Srbije, obećavali su im čim se završe izbori da će na lokalnom nivou pristupiti formiranju one zajednice opština. Govorili su da će biti jedno tijelo samo za Srbe, vezano direktno uz Beograd i koje neće saslušati Prištinu. To su prazne priče. Znaju i u Beogradu da to ne može biti, jer tako i ne piše u Briselskom sporazumu.
– Da li to znači da Beograd ima jednu priču za međunarodnu zajednicu, a drugu za Srbe na Kosovu?
Ima. Beograd uvijek ima najmanje dvije priče o istoj stvari, a nekad i više. Ali, sad im je bila priča za domaću upotrebu i za Srbe na Kosovu, samo da ih ubijede da izađu na izbore, pa će nešto dobiti više od toga. Sad kad su izbori završeni, Beograd će morati da gleda svoja posla, da se okrene svojim evropskim perspektivama. Jer, iako je Srbija dobila status kandidata za članstvo u EU, zna da ništa nije urađeno, da je čeka dug put do članstva u EU, kada će morati i formalno da prizna Kosovo kao nezavisnu državu.
– Kako danas ocjenjujete odnos BiH i Kosova? Sve češće se govori da će Kosovo preduzeti određene sankcije, odnosno napraviti barijere za bh. građane i robu, a sve u sklopu protumjera, s obzirom na to da BiH nije priznala Kosovo kao državu?
Pošto se odnosi između država uređuju strogo na bazi reciprociteta, moglo bi da bude tako. Kosovo bi moglo pribjegnuti takvoj mjeri. Međutim, radi Bosne i Hercegovine, radi prijateljskog bošnjačkog, hrvatskog, zašto ne i srpskog naroda, svih naroda koji žive u BiH, nećemo pribjegnuti toj mjeri. Mi svjesno idemo na asimetričan odnos, ne uvodimo vize, ne uvodimo neki posebni režim za uvoz roba iz BiH. Ružno je što BiH slijedi politiku Srbije po pitanju Kosova čak i zadnju godinu-dvije kada je Beograd, makar pod pritiskom Bruxellesa, morao da promijeni odnos prema Kosovu. Građani Kosova putuju slobodno u Srbiju, a ne mogu da putuju u BiH. Znam da Bosna ima problema sa Republikom Srpskom, ali ne razumijem zašto u Sarajevu niko ne galami da je to apsurdna situacija, da iznudi pritisak Bruxellesa da Bosna mora priznati Kosovo. Hajde to, da mora priznati, ako ima nekih problema unutrašnjih, Bosna i nije urgentna stvar, može da pričeka. Ali, evo, režim prometa, ljudi, roba… nerazumno je zašto BiH ne insistira na tome da se tu postavi makar kao Srbija sada? Zašto visoki predstavnik, Inzko, ne donese jednu takvu odluku. Nama je žao zbog toga. Ljudi na Kosovu gaje tradicionalno prijateljska osjećanja prema BiH, prema ljudima koji žive tu.
– Vama je vjerovatno jasno da političari iz manjeg bh. entiteta ne žele dati saglasnost da naša država prizna Kosovo?
Ja se jako čudim… Ostavite Republiku Srpsku. Ali, ja ne čuh nijedan glas iz Sarajeva da se protivi takvoj apsurdnoj opstrukciji Banje Luke i da se iz Sarajeva žale u Bruxellesu da nema smisla takva opstrukcija iz RS-a. Sada je cijela država BiH priljepak politici Srbije u odnosu prema Kosovu. Čak i gore, jer sa Srbijom pomalo normaliziramo odnos. Ja ne razumijem šutnju Sarajeva, a razumijem opstrukcije iz Banje Luke.
– Skoro dvije i po decenije je prošlo otkako je ratni zločinac Slobodan Milošević, na skupu nakon skandiranja “Uhapsite Vllasija”, obećao da će biti hapšenja. I uhapšeni ste tada. Milošević je mrtav, a Vi ovih dana promovišete knjigu “Stogodišnji put slobode” čiji je podnaslov “Geneza i slom velikosrpske arogancije 1912 – 2012”. Je li slomljena velikosrpska arogancija?
Nažalost, velikosrpska arogancija još nije slomljena zato što za zločine koji su počinjeni u ime države Srbije, koje je počinila država Srbija, još nije plaćena adekvatna cijena. Ne mislim pri tome samo na neke sankcije. Ali, gledajte, danas u Srbiji se mijenjaju vlasti poslije Miloševića, te Demokratska stranka, te ovi naprednjaci, bivši radikali, četnici i tako…, ali niko se još nije makar iskreno, pošteno, ogradio od te politike, da se izvini zbog Srebrenice, Vukovara, zbog mnogih drugih zlodjela koje su počinili na Kosovu. Sad, kao što se može jasno, bjelodano vidjeti, u Srbiji su na djelu napori službene politike i drugih krugova da se dokaže, da se prikaže, kako su u tim tragedijama koje su se desile stradali Srbi, a da smo svi mi drugi krivi. Znate, dok Srbija nastavlja sa tom politikom, ne samo da nema pomirenja već to može biti uzrok novih tragedija.
– Trenutno u BiH imamo slučaj da se otkopava jedna od najvećih balkanskih masovnih grobnica Tomašica, a da nijedan visokopozicionirani srbijanski političar nije posjetio ovaj lokalitet…
I niko se nije izvinio. I gledajte sad ovo što su napravili, glupost pravne prirode, što su pustili ove osuđene ratne zločince. Sad čujem intervjuišu njih i jedan kaže: Najbitnije je da ja nisam počinio nikakvo krivično djelo. Razmišljam o tom zločincu. On je klao, ubijao i sve to zbog čega je dobio 33 godine, ali on smatra da to nije krivično djelo. On je bio ubijeđen, tako ga je politika njihova učila, da je legalno i patriotski ubijati Bošnjake, ubijati Albance, ubijati Hrvate…
Otpor aroganciji
– Zbog Vaših ideja ste ležali u zatvoru. Suprotstavili ste se Miloševićevom režimu. Danas ste dočekali da ideje za koje ste se borili skoro u punom kapacitetu zažive. Osjećate li se kao pobjednik?
Ne samo da se osjećam kao pobjednik, nego to je puna satisfakcija za moj životni put. Mogu da kažem da se osjećam ponosnim, da sam sretan. Mi, Kosovo, kao najnerazvijenije područje, politički smo bili najslabašniji onda, ali smo se drznuli da pružimo otpor toj aroganciji. Meni je žao što su Miloševićev režim i Srbija zloupotrijebili ondašnji jugoslovenski vrh prilikom mog hapšenja i prilikom vršenja tolike represije na Kosovu. Kada sam izašao tamo, vidio sam policajce iz Bosne, Slovenije i Hrvatske, koji su kao došli da brane Jugoslaviju od nas. Ja sam se smijao. Naravno da ostaje jedna tamna mrlja na ondašnji jugoslovenski vrh, koji je dopustio da ga zloupotrebi jedan ludi Milošević, jedna ludarska, četnička, fašistička politika protiv Albanaca i Kosova. Mnogi su naivno mislili, kad Milošević i Srbija ostvare svoje ambicije prema Kosovu i Albancima, da će stati i da drugima ništa neće faliti. Svima sam to govorio i prije nego su me uhapsili. Kažem, nemojte se praviti ludi, jer Miloševićeve ambicije nisu ograničene na Kosovo. Ako nas pregaze na Kosovu, krenut će na vas. Mnogi od njih, i pokojni Račan i Kučan… kada sam izašao iz zatvora, sretao sam se s njima, podsjećali su me na to da sam bio u pravu, ali je bilo kasno.
