Azem Vllasi sigurno je jedan od najkompetentnijih sugovornika o kosovskom pitanju i za Hrvatski Jutarnji list daje svoje viđenje zašto Beograd i Priština ne uspijevaju postići dogovor.
Odnosi sa Srbijom već 15 su godina problematični, a takvi će biti i u budućnosti. Razlika je ta što se 1999. u Rambojeu i 2007. u Beču pregovaralo o nezavisnosti Kosova, a sada u Briselu Srbija je spala na to da pokušava dobiti specijalni status za tri male općine sa srpskim stanovništvom, koje su velike poput nekadašnjih mjesnih zajednica.
Međutim, pregovori sa Srbijom neće uspjeti sve dok najjače države Evropske Unije i Amerika ne izvrše ozbiljniji pritisak na Beograd i prisile ga da prihvati realnost, a to je da je Kosovo nezavisna država – smatra Azem Vllasi, nekadašnji političar, a posljednjih godina politički analitičar i savjetnik vlade Kosova za regionalna pitanja.
Kako objašnjavate odluku srpske vlade da, i po cijenu odgađanja početka pregovora s Evropskom Unijom, ne pristane na dogovor s Kosovom?
– Suština problema je u tome što se Srbija i dalje drži politike tzv. zaštite srpskih nacionalnih interesa. U skladu s time, Beograd se postavlja kao zaštitnik Srba koji žive izvan Srbije, a takva politika je, ako se vratimo u razdoblje Slobodana Miloševića, prouzročila krvave ratove u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu.
Iz Beograda se stvarala fama o ugroženosti Srba u tim zemljama, onda je iz Beograda kretala vojska kao navodna pomoć ugroženim sunarodnjacima, a sve bi završilo sukobima i krvoprolićem. Srbija i dalje inzistira na pravu zaštite svih Srba, i to je glavni problem u odnosima s Kosovom.
Manje je poznato da propast pregovora između Beograda i Prištine ima negativne posljedice i na početak procesa približavanja Kosova EU?
– Iako su neuspjeli pregovori u Rambujeu i Beču bili dobri za Kosovo, propast pregovora u Briselu to nije iz dva razloga. Prvo, pravi nam probleme u približavanju Evropskoj Uniji i, drugo, Srbija će nastaviti praviti probleme tako što će u inozemstvu stvarati dojam da još uvijek nije riješen status Kosova. Kada iz Beograda poručuju da nude kompromisno rješenje, vjerojatno misle na nekakvu autonomiju, iako svi znamo na koji su način krajem osamdesetih ugušili kosovsku autonomiju. Uostalom, pogledajte autonomiju koju ima Vojvodina, a koja se svodi na prava koja uživaju opštine.
Kako objašnjavate relativno blage reakcije Evropske Unije na negativnu odluku srpske vlade?
– Evropska Unija je skup 27 država i zato se EU kao cjelina drži neutralno po pitanju Kosova. Zbog toga je potrebna aktivnija uloga Njemačke, Francuske, Velike Britanije i SAD-a, od kojih očekujemo jači pritisak na Srbiju. U cijeloj ovoj drami Srbija je imala samo jedan cilj, a to je dobiti datum pregovora s Evropskom Unijom, što otvara korištenje pretpristupnih pregovora i dotok novca, koji im je očajnički potreban. Da nema tog motiva, sumnjam da bi srpska vlada poštovala i sporazume koje je potpisala s Kosovom o nadzoru granica i carinskim dokumentima. U Srbiji znaju da još osam do deset godina neće ući u EU, ali potreban im je novac iz europskih fondova.
Što je kosovska vlada ponudila srpskoj zajednici na sjeveru Kosova?
– Pružila je garancije provedbe Ahtisarijeva plana, a to je maksimalna autonomija u okviru Evropskog protokola o lokalnoj samoupravi za sve općine sa srpskom većinom na Kosovu. U Ahtisarijevu planu one imaju čak i mogućnost osnovati univerzitet s nastavom na srpskom jeziku. Ne treba zaboraviti da južno od Mitrovice živi otprilike 60 posto kosovskih Srba, koji su se potpuno adaptirali u našoj državi. Na Kosovu postoji nekoliko općina sa srpskom većinom i sve normalno funkcionira, a tamošnji Srbi imaju normalniji život nego Srbi na sjevernom Kosovu. Njih Beograd drži na dugom štapu i cijelo vrijeme žive kao da su u opsadnom stanju, a jedan dio još uvijek potpuno iracionalno vjeruje da je Kosovo dio Srbije.
U Beogradu tvrde kako je neprihvatljivo da kosovska vojska i policija djeluju na području na kojem su Srbi u većini?
– Beograd želi tamošnje Srbe izdvojiti iz ustavnog poretka Kosova. Takvi zahtjevi su apsurdni, posebice zato jer dolaze iz države čija su vojska i policija počinile masovne zločine nad albanskim stanovništvom. Zanimljivo je da Srbi koji žive u drugim dijelovima Kosova nemaju nikakav strah od naše vojske i policije, a strah je prisutan u te tri male općine koje kontrolira Beograd. Sličan apsurd je i zahtjev da pravosudna vlast Kosova nema ingerencije nad te tri opštine sa 30.000 stanovnika.
Vjerujete li da postoje razlike između Ivice Dačića, odnosno Aleksandra Vučića i Tomislava Nikolića?
– Ne u strateškom smislu. Svi su oni zarobljenici velikosrpskog nacionalizma, ali Dačić ostavlja dojam da je racionalniji i spremniji na kompromis zbog otvaranja evropske perspektive za Srbiju. Mislim da je on spreman priznati novu realnost oko Kosova. Ne treba biti jako pametan da bi se zaključilo kako bi, da je vodila normalniju politiku, Srbija sada bila na pragu ulaska u Evropsku Uniju.
