Kosovo je učinilo veliki napredak od kada je 2008. godine steklo svoju nezavisnost, ali ono pred sobom ima još uvijek dugačak put da pređe kako bi osiguralo evropsku budućnost i izbjeglo da ga sopstvena prošlost potroši.
Najmlađa evropska zemlja – Kosovo – proslavila je ranije ovog mjeseca osmu godišnjicu svoje nezavisnosti.
Nezavisnost Kosova je naš san, naša borba, i naša žrtva.
Ali nismo bili sami. Imali smo prijatelje i međunarodne saveznike koji su sada postali dio naše historije.
Prema svim standardima, Kosovo je prešlo dug put u tih osam kratkih godina.
Izgradili smo naše institucije. Stojedanaest zemalja priznalo je našu nezavisnost. U oktobru smo potpisali naš prvi formalni politički i trgovinski sporazum sa Evropom.
Ipak, u posljednjih nekoliko nedjelja naša politika se u međunarodnim medijima kao tema pojavila iz loših razloga. Niz skupštinskih zasjedanja u našem glavnom gradu – Prištini, morala su da budu prekinuta nakon niza napada u kojima je u skupštinskoj sali grupa opozicionih poslanika bacila suzavac.
Proteste su predvodili oni ljudi koji se protive pokušajima Vlade da poboljša odnose sa našim susjedom – Srbijom.
Brutalni rat Slobodana Miloševića protiv Kosova krajem devedesetih je još uvijek svježa i bolna uspomena za Kosovare.
Milion Kosovara protjerano je iz svoje domovine, nekoliko hiljada je ubijeno, a njihova tijela često su tajno zakopavana.
To je razlog zašto su neki opozicioni poslanici glasali protiv promjene Ustava Kosova kako bi se formirao Specijalni sud u Hagu koji će istražiti i podići optužnice protiv pojedinaca osumnjičenih za zločine nad Srbima tokom rata između Kosova i Srbije.
Genocid koji je protiv Kosovara počinio Miloševićev režim ne treba da se izjednačava sa zločinima iz osvete. Ali pravda ne može biti selektivna. Krivična djela koja su počinili Kosovari moraju biti osuđena i procesuirana.
Naporno smo radili kako bi normalizovali odnose sa Srbijom, potpisali smo sporazum o obilježavanju granice sa Crnom Gorom i mi smo jedina balkanska republika koja je mirno obilježila 75% svojih granica sa tri od četiri susjeda.
Ali pomirenje nije lako i ne može biti jednosmjerno.
Na konferenciji ministara spoljnih poslova koja je održana u decembru, pozvao sam naše srpske susjede da, ne slažući se sa putom Kosova ka svojoj nezavisnosti – ne lobiraju na agresivan način protiv jednakog pristupa Kosova alatima ekonomskog razvoja i međunarodnoj zajednici.
Prošlog petka poslanici u našoj narodnoj skupštini izabrali su me za novog predsjednika Kosova kako bih razvijao položaj Kosova na međunarodnoj sceni.
Imamo mnogo toga da uradimo.
Pored izazova izgradnje naše ekonomije, stvaranja novih radnih mjesta i šansi za naše građane – migraciona kriza, zajedno sa borbom protiv nasilnog vjerskog ekstremizma i nacionalističke retorike su teme koje sada dominiraju političkom scenom na Kosovu i zapadnom Balkanu.
Nijedan od ovih izazova nije jedinstven za naš region – oni su zajednički za Evropu kao cjelinu, ali su naše zemlje postale glavno bojno polje.
Ruta zapadnog Balkana postala je glavni prolaz za izbjeglice koje bježe od građanskog rata iz Sirije i Iraka.
Kao vlade, mi moramo da se borimo protiv ovih problema tako što ćemo poboljšati sigurnost granica i promovisati dobrosusjedske odnose.
Kosovo je za više od 90% uspijelo da smanji broja azilanata koji su napuštali zemlju i odlazili u inostranstvo.
Pripremili smo i hitan prijemni plan za 500 do 3.000 sirijskih migranata, iako smo svjesni da naša zemlja nije na najpopularnijem putu za izbjeglice na njihovom putu od Grčke do sjeverne Evrope.
U međuvremenu, našoj vladi priznat je i stav u vezi sa borbom protiv nasilnog ekstremizma i doprinos globalnoj koaliciji protiv ISIS-a.
Ne smijemo dozvoliti da naš napredak bude poremećen nacionalizmom koji poziva na stare sukobe.
Sada je pitanje da li će, ili ne, Kosovo postati punopravni i aktivni član međunarodne zajednice i nastaviti na svom putu evropskih integracija, ili da li se vratilo svojoj prošlosti.
