amislite prosječnog srpskog borca početkom devedesetih. Svi profili vatrenih cijevi što se broje desetinama hiljada, municija, hiljade oklopnjaka, avijacija, ustrojen sistem rukovođenja i komandovanja, obučeni oficiri, zauzete najznačajnije kote, iza leđa onolika Srbija, a iza njih i Rusija. No, pored svega ovoga, za Srbe je najbitniji adut bio, najveća pokratačka snaga, nešto drugo.
To je desetljećima građen i napumpavan mit o njihovoj superiornosti u odnosu na druge, posebno muslimane. Ogledalo se to kroz čitav sistem glorifikacija srpstva, njihovog ratnog junaštva, pravednosti, hrabrosti, dosjetljivosti da se nadmudri i porazi mrski neprijatelj, a čija su ilustracija bili epski likovi Miloš Obilić i Marko Kraljević. Uz ovaj pozitivistički mit, građen je i drugi, paralelni, u kojem su muslimani recidivi stranih okupatora, a pri tome su jadni, zlobni, u svome biću kukavice.
Ovaj mit je čak i institucionalno, kroz školstvo ubrizgavan u kolektivnu svijest i spoznaju Srba, ali i drugih naroda ovih područja, posebno muslimana.
Upravo ova dva mita, koja možemo posmatrati i kao jedan sačinjen od dva aksioma – o vlastitoj superiornosti i tuđinskoj nižerazrednosti – bili su glavna pokretačka snaga velikosrbima s početka devedesetih. Zbog toga su se bez puno kalkulacija, sa velikim samopouzdanjem, slaveći pobjede i prije bitke, toliko samouvjereni, dizali i kretali na bosanska sela i gradove, one u kojima je trebalo voditi borbu protiv muslimana.
Bolno triježnjenje
A onda, čim su se muslimani konsolidovali i barem pokoju puškicu nabavili i pružili otpor, od bitke do bitke, nešto je prestalo štimati u čitavoj predstavi u velikosrpskim glavama. Kako je rat odmicao, kako je jačala Armija Republike Bosne i Hercegovine i kada su muslimani saznali da su Bošnjaci i autohtoni narod, počele su da jenjavaju velikosrpske iluzije o vlastitoj nepobjedivosti. Bosanski ljudi, obični, do juče u čitankama opisivani kao mrljavci, počeli su da se pretvaraju u epske junake, ali ne izmišljene, već one stvarne čiji podvizi su se odvijali tu, pred našim i očima svjeta. S druge strane, boje na velikosrpskom autoportretu su počele blijediti, istopile su se. Pokazalo se da su, ustvari, i Miloš i Marko kukavice, pobjegulje, lažovi, jaki samo gdje ima nenaoružanih, žena, straca, djece.
Neizbiježan je zaključak da su vlastite laži najviše koštale upravo Srbe. Bilo bi bolje za njih da su dozvolili sebi i drugima da uče i znaju slavnu prošlost Bošnjaka, onih zbog kojih su drhtale vojske od srednjeg vijeka, onih gorostasnih i Bošnjana koji su stoljećima čuvali svoju zemlju, spašavali i širili države za koje su se borili. Da su učili to iz historije, pisane rukama mnogih evropskih i svjetskih putopisaca, hroničara, historičara, namjesnika i ostalih svjedoka i istraživača, tada bi znali na koga udaraju, kome su namijenili brzi nestanak.
Lekcija za pamćenje
Zbog toga je Armija RBiH historijska lekcija velikosrbima. Dugo, dugo će se čuditi kako je autohtoni bosanski čovjek uspio preživjeti napade vojski sedam država, u okruženju, pod embargom na uvoz oružja. Zadugo će pamtiti imena bosanskih stratega, vojnika i oficira o koje su se razbile njihove iluzije. Neće dugo, sve dok ih pamćenje bude služilo, pokušati napasti kuću Bošnjaka. Znaju da će iz nje izaći ljuti, hrabri, gordi čovjek. Iz nje će izaći neki Atif i, braneći svoju kuću, pobijediti Miloša i Marka.
