Nakon pada Osmanske države 1912. godine Kosovo ulazi u sastav Kraljevine SHS, odnosno Jugoslavije. Do Drugog svjetskog rata i nakon toga rata kosovski Bošnjaci su bili izloženi potpunoj asimilaciji. Posebno je to bilo prisutno u periodu albanskog nacionalizma šezdesetih i sedamdesetih godina. U vrijeme političkih sukoba između Albanaca i Srba osamdesetih godina prošlog stoljeća Bošnjaci Kosova su bili potpuno ignorisani. Nažalost, dok su Albanci i Turci u SFRJ imali i vjerske i svjetovne škole, dnevne novine, pozorišta, sportska i druga udruženja, čak i univerzitet do 1989. godine, Bošnjaci na Kosovu nisu imali nikakvih nacionalnih, kulturnih ili nekih drugih (osim vjerskih) institucija.
Krajem osamdesetih godina Kosovo gubi autonomiju sa promjenom ustava Srbije. Na desetine hiljada ljudi je istjerano iz fabrika, škola, državnih ustanova. Prema Pismu Helsinškog komiteta krajem 1991. godine 86 % Albanaca i Bošnjaka na Kosovu je živjelo ispod granice siromaštva.
Krajem 80-tih godina, nacionalno osvješćivanje Muslimana naglo je ubrzano, pošto se nacionalno nisu osjećali Albancima, Turcima, a pogotovu ne Srbima. Muslimani Bošnjaci su počeli da osnivaju svoje političke stranke i da ih formiraju uglavnom kao ogranke muslimanskih političkih stranaka iz Bosne i Hercegovine. Prva je osnovana u Vitomirici, kod Peći, oktobra 1990. Stranka demokratske akcije Kosova (SDAK). Njen osnovni zadatak od početka je bio razvijanje nacionalne svijesti i očuvanje nacionalnog identiteta Muslimana, zaštita svih njegovih prava, isticali su svuda da Bosnu i Hercegovinu smatraju svojom matičnom republikom. Druga stranka je osnovana u Prizrenu, Demokratska reformska stranka Muslimana Kosova (DRSMK) je djelovala, uglavnom na području Prizrena.
Izlazak Muslimana-Bošnjaka iz anonimnosti i njihovi zahtjevi za ravnopravnošću sa drugim narodima i narodnostima u Srbiji nije primljeno sa razumijevanjem. Naprotiv, vladajućoj stranci u Srbiji, Socijalističkoj partiji Srbije (SPS), pa i gotovo svim opozicionom političkim partijama, nije odgovaralo da Muslimani, kao treći narod po brojnosti, predstavljaju bilo kakav politički činilac. Političari iz Srbije su tvrdili da su Muslimani-Srbi islamske vjere. Članovi, aktivisti i rukovodioci stranke SDAK i DRSM za Kosovo doživljavali su različite oblike policijske represije zbog javnog izražavanja svoje političke, kulturne i nacionalne posebnosti. Takvo držanje zvaničnih vlasti i opozicionih partija prema Muslimanima dovelo je do približavanja i uzajamne podrške Albanaca i Muslimana-Bošnjaka. To se osobito manifestiralo na političkom referendumu na Kosovo 1991. godine.
Kao rezultat konstantnih napada i srpskog nacionalizma, u drugoj polovini devedesetih godina je formirana i prva vojska republike Kosovo UČK (Oslobodilačka vojska Kosova). Mali broj Bošnjaka je dobrovoljno učestvovao u UČK. Sukobi između srpske policije na Kosovu i UČK se intenziviraju i dolazi do uključivanja međunarodne zajednice u rješavanje problema. Organizovani su pregovori u Rambujeu, u Francuskoj, oko mirovnog plana za Kosovo. Na tim razgovorima od strane srbijanske delegacije bili su uključeni i predstavnici muslimanskih, goranskih, turskih i romskih manjina, ali nije bilo prisutnih predstavnika Albanaca.
Poslije rata je, naime, kod međunarodne zajednice zadržana manjinska nacionalna terminologija isforsirana ranije od strane srpskog režima. Pošto je optuženi ratni zločinac Slobodan Milošević odbio da potpiše sporazum u Rambujeu, tokom tromjesečne intervencije NATO pakta, počevši od kraja marta 1999. godine, srbijanske policijsko-vojne formacije nasilno protjeruju oko milion Kosovara najviše Albanaca. Bošnjaci Kosova doživljavaju također mnoge neprijatne izazove. U gradovima u kojima su živjeli sa Albancima bivaju izloženi represijama zajedno sa njima, a po selima neki bivaju nasilno mobilisani u Jugoslovensku vojsku.
Krajem aprila i početkom maja 1999. dogodio se slučaj koji će ostati zapamćen u selima Župe više Prizrena. Mobilisani bošnjački “rezervisti” biće tjerani da odu na ratište (niže Prizrena). Nekoliko dana je trajala “uzbuna” u kojoj su učestvovali žene, djeca, stari i mladi, sa jednim jedinim ciljem: da mobilisani nikako ne odu van svojih mjesta, svjesni zloupotrebe koja može da ih zadesi u akcijama srpskog režima po Kosovu nad Albancima. Uz očigledan rizik, odlučuju se na odlaganje oružja i uniformi i odbijanje “naređenja”. Poslije ovog čina, mještani ovih sela su prinuđeni da još masovnije napuštaju rodna mjesta. Početkom bombardiranja je srpska policija brutalno izbacila kompletno albansko stanovništvo župskog sela Stružja i nekoliko porodica iz obližnjeg Mušnikova za Albaniju, a i mnogi stanovnici okolnih sela su bili van Kosova, kao izbjeglice. Pobuna Bošnjaka je bila spontana. Čin bacanja oružja je u intervjuu poslijeratnom “Selamu” (br.14) kosovski politički veteran Ilijaz Kurteši, porijeklom iz Donjeg Ljubinja, označio kao “pokret majki” koji bi trebalo da označi klicu nove bošnjačke politike na Kosovu.
LITERATURA
1. Bajrami, Ćerim. ,,Kosovska zbilja“, 30. januar 2006., www.bosnjastvo.com/subdirectory/forum/viewtopic.php?f=35&t=783, (pristupljeno 20. 04. 2015.)
2. Bojić, Mehmedalija. Historija Bosne i Bošnjaka. Sarajevo: Šahinpašić, 2001.
3. Imamović, Mustafa. Historija Bošnjaka, Sarajevo: Bošnjačka zajednica kulture Preporod, 1997.
4. Malcolm, Noel. Kosovo kratka povijest. Sarajevo: Dani, 2000.
5. Malcolm, Noel. Povijest Bosne kratki pregled. Sarajevo: Dani, 1995.
6. Srpska akademija nauke i umetnosti (SANU). Projekat Gora, Opolje, Sredska (GOS), Knjiga II. Beograd: Sanu, 1995.
