Većina onih koji su se za vrijeme bivše Jugoslavije izjašnjavali kao Muslimani su, nakon Drugog bošnjačkog sabora u Sarajevu održanom septembra 1993. godine, donijeli jednoglasnu odluku da se odbaci dotadašnje izjašnjavanje ’Musliman’ u nacionalnom smislu i da se prihvati staro, historijsko ime ’Bošnjak’. Osim u Bosni, to ime prihvata i većina muslimana u Srbiji (uglavnom u Sandžaku), Kosovu i Crnoj Gori.
Što se tiče Bošnjaka na Kosovu oni se mogu podijeliti u dvije glavne grupe prema porijeklu. Prvu grupu čine oni koji su se doseljavali tokom 18. 19. i 20. vijeka, u periodu Prvog i Drugog svjetskog rata. Dolazili su iz Sandžaka, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske. Oni su koncentrisani u Pećko-istočkoj i Kosovsko-mitrovačkoj regiji, a nešto manje u Prištini. Najviše su se naseljavali u središtu grada Peći i okolnim naseljima (Vitomirica, Dobruša i druga sela u okolini), u Dečanima i susjednim selima (Rastavica), u Đakovici, Ferizaju, Mitrovici, Prištini, Istoku. Bošnjaci iz ove grupe su se, uglavnom, nacionalno i jezički asimilirali u albansku većinsku zajednicu, mada u skorije vrijeme se vraćaju svom porijeklu i očuvanju uspomene na tradiciju i jezik.
Drugu grupu čine Bošnjaci starosjedioci autohtonog porijekla koji žive uglavnom u regionu Prizrena: Župa, Gora i Podgora, te u samom gradu Prizrenu. Oni se međusobno oslovljavaju imenom lokalne geografske pojmovnosti kao Gorani/Goranci, Župljani, Podgorci/Podgorani.
Slika 1 prikazuje mapu Republike Kosovo na kojoj su označeni regioni gdje su nastanjeni Bošnjaci Kosova. Najveći procent Bošnjaka po regijama se nalazi u općinama Prizren i Dragaš.
Postoje dvije teorije koje se koriste o porijeklu i pripadnosti bošnjačkog naroda na teritoriji Bosne i Hercegovine. Prva teorija navodi da su bosanski muslimani nasljednici Južnih Slavena koji su u toku četiri stotine godina vladavine Osmanskog carstva promijenili vjeru, a prema drugoj teoriji bosanski muslimani koji su prešli na islam bili su sljedbenici Crkve bosanske i bogumilske vjere. Prema Enveru Imamoviću, arheološka, antropološka, historijska, etnološka i druga ispitivanja pokazuju da današnji bosanski narod rasno ne pripada slavenskoj skupini naroda, nego da svoje korijene vuku od Ilira, bosanskih starosjedilaca. U srednjem vijeku pokret bogumila prvi put dolazi u Bosnu u 12. stoljeću i širi svoje djelovanje putem misionara. Neki historičari zagovaraju teoriju da je učenje crkve bosanske bilo identično bogumilstvu. Bogumilska vjera se znatno razlikovala od vjere susjednih zemalja te su bili zvanično proglašeni krivom vjerom od strane i katoličke i pravoslavne crkve i bili proganjani. Dolaskom Osmanskog carstva bogumili su masovno prelazili na islam i to svojom voljom bez ikakve prisile.
Uz Bošnjake u Bosni, bogumilsko porijeklo vode i druga grupa Bošnjaka spomenuta u ranijem tekstu a to su Bošnjaci starosjedioci autohtonog bogumilskog porijekla koji žive u oblasti Župe, Gore i Podgore i u samom gradu Prizrenu. Ovaj narod egzistira u oblasti Šar-planine i smatra se da je autentična, etnička zajednica jedna od najstarijih na Balkanu, bogumilska po kulturi i načinu života i društvene svijesti.
Cjelokupno stanovništvo područja (Gora, Župa, Podgora) su dobili ime „torbeši“ po bogumilskom pokretu. Naziv „Torbeš“ potiče iz ranijeg vremena, tj. iz perioda širenja bogumilskog pokreta na Balkanu. Ovu tezu zastupa Nazif Dokle, inače i sam porijeklom iz albanskog dijela Gore. Također Alija Džogović za „torbeše“ prizrenskog Podgora i Gore, i Biljana Đurđević-Stojković koja tvrdi da “Još uvijek ima bogumila u Makedoniji i Srbiji…”,…postoji duhovni pokret koji gasi žeđ sa gnostičkog bogumilskog izvora.“
Riječ „torbeš“ prevedena na na turskom jeziku znači „ubijeđene, lojalnost“, jedan društveni sloj koji nikada nije stvarao probleme i koji je u vrijeme Osmanske imperije odigrao ulogu pomagača u najrazličitijim okolnostima. Također, turski istraživači vežu naziv „torbeš“ za perzijsku riječ „torbekeš“ što znaci „torbar“ koji hoda sa torbom na ramenu. Prof. Malić Osi tvrdi da su „torbeši“ mijenjali mjesta življenja i vjeru četiri – pet puta.
Postavlja se pitanje šta je to ostalo osim imena kod današnjih torbeša i da li je što ostalo od njihovog pogleda na svijet, od stare vjere njihovih pradjedova bogumila. Običaji i praksa lokalnog stanovništva ukazuju da bogumilizam, bez obzira na velike progone, nije iskorijenjen. Bogumilsko nasljeđe, učenje i prakticiranje se najbolje može danas dokazati u albanskom dijelu Gore.
U ovoj zoni sa visokim planinskim vrhovima i uskim kanjonima, „torbeši“ su dislocirani u prvoj polovini XIII stoljeća. Van očiju i ušiju crkve, u formalnim okolnostima zakašnjele islamizacije, oni i danas čuvaju mnoge kultne obrede, praksu, vjerovanja i materijalne ostatke, učenje njihovih bogumilskih pradjedova. Tako da njih nije mogao da iskorijeni ni komunistički režim u Albaniji.
Ovi običaji, koji se najviše primjećuju kod torbeških žena, koje prakticiraju običaje koje skoro da nemaju ničega od kršćanstva i islama. Kada govorimo o islamskoj kulturi, malo ko od muškaraca zna i ispunjava uslove da bi bili muslimani. Kod žena, osim masovnog posta, nekim ,,deformisanim’’ molitvama, pričama i ukopavanjem kao muslimanke, također je vrlo malo prisutan islam. Međutim, iako je od islama prihvaćeno vrlo malo, poštuju se bajrami i velike noći. U praksi žene vjeruju u magiju i magijske rituale. Tragovi hrišćanstva su ostali samo na imenima godišnjih praznika (npr. Đurđevdan, Božić, Mitrovdan, Krstovdan) i ništa više.
Još jedan primjer bogumilskog porijekla je i primjer „pjesme“. U životu torbeša Župe i Gore muzika i pjesma zauzima posebno mjesto. S njom se prati čitav život: rođenje, svadba, posao, vojska, rat. Također, bojenje kose, obrva i uljepšavanje lica žena i djevojaka za vrijeme svadbe i suneta i danas je običaj stanovnika ovih predjela.
Ovo su sve dokazi da korijeni stanovnika ovog područja potiču iz perioda bogumilstva, prije primanja islama u kasnijem periodu vladavine Osmanske države.
Sve do 1912. godine, u okvirima Osmanske države, ovi krajevi imali su status kakav su imale i druge balkanske zajednice, jer nikome nije osporavano da se izjašnjava onako kako želi i osjeća. S obzirom na govorno porijeklo i sličnosti, na tradiciju, folklor, običaje i način života i vjerski život, Osmanska država je ovaj narod imenovala najčešće Bošnjacima, a nikad Srbima ili Makedoncima. Tako su ih nazivali i susjedi Albanci.
Fussnote
Nadira Avdić- Vllasi, ,,Popisi kao novija historija Bošnjaka“, Alem, br. 183. 2011, str. 66.
Septembra 1993. godine, Drugi bošnjački sabor je donio deklaraciju o vraćanju historijskog imena Bošnjak i ponovnoj afirmaciji bošnjaštva. Od 1993. godine, ovaj naziv je prihvaćen i van same Bosne i Hercegovine, od strane onih koji su se izjašnjavali kao Muslimani u drugim bivšim jugoslavenskim republikama uključujući i Bošnjake Kosova.
Alija Džogović, „Kratak pregled dijalekata bosanskog jezika na Kosovu“, Alem, br. 165. 2006, str. 31.
Bošnjaka u prizrenskom regionu najviše ima u selima Župe: Gornje Selo, Donje i Gornje Ljubinje, Draičići, Jablanica, Lokvica, Manastirica, Mušnikovo, Nebregošte, Pousko, Planjane, Rečane, zatim u selima Podgore: Lubižda, Grnčare, Skorobište, Novo Selo i u selima Gore: Rapča, Radeša, Orčuše, Vranište, Globočica, Mlike, Ljubovište, Kukuljane, Zli Potok, Brod i Restelica, kao i u samom gradu Prizrenu.
European Centre for Minority Issues Kosovo, „Etno Political Map of Kosovo“, http://www.ecmi-map.com/map/index.php?option=com_content&view=category&layout=blog&id=3&Itemid=2&lang=sr, (pristupljeno 10. 08. 2011.)
Prof. Enver Imamović, tvrdi: „Slaveni su na Balkanski poluotok došli u VII stoljeću iz euroazijskih stepa i pustara, ali nisu naselili Bosnu jer su je starosjedioci odbranili. S obzirom da su svuda uokolo bili slavenski naseljenici, Bosna se tokom stoljeća sve vise slavenizirala i na kraju postala tipična slavenska zemlja“, Selman Selhanović, Bošnjački odgovori 2, Sarajevo: Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca, 2004, str. 131.
Selhanović, Bošnjački odgovori 2, str. 132.
Sadik Idrizi, ,,Gora kroz stoljeće“, Alem, br. 9. 2001, str. 39.
Alija Džogović, ,,Je li boškački žargon tajni govor bogumila“, Selam, br. 17. 2000, str. 25.
Biljana Đurđević – Stojković, Verske sekte leksikon, Beograd: Narodna knjiga, 2002, str. 12
Đurđević – Stojković, Verske sekte leksikon, str. 55.
Omer Turhan, „Pomaci, njihova prošlost i sadašnjost“, Selam, br. 6. 1996, str. 27.
Malić Osi, Prizren drevni grad utvrđenja i njegova najneposrednija sela Jablanica i Pousko, Prizren: bez izdavača, 1996, str. 151.
Nazif Dokle, „Bogomilski tragovi u Kukskoj Gori”, Referat, Međunarodni simpozijum balkanske turkologije, Kotor, 08.10. 2003, str. 8.
Dokle, „Bogomilski tragovi u Kukskoj Gori”, str. 9.
Nazif Dokle tvrdi da su najstarije džamije u ovom dijelu Gore (Borje) sagrađene na početku XIX vijeka, Per Goren dhe Goranet, Prizren: bez izdavača, 2002, str. 56.
Dokle, „Bogomilski tragovi u Kukskoj Gori”, str. 9.
Nazif Dokle, Iz narodne goranske proze, Prizren: bez izdavača, 2003, str. 7.
Džogović, ,,Bošnjačka suočavanje i izazovi“, 11. april 2008, http://www.prizren-web.com/magazin/index.php?option=com_content&view=article&id=65:bonjaka-suoavanja-i-izazovi&catid=44:komentari&Itemid=162, (pristupljeno 10. 09. 2011.)
LITERATURA
Avdić – Vllasi, Nadira. ,,Popisi kao novija historija Bošnjaka“, Alem, br. 183. 2011. str. 66-73.
Bojić, Mehmedalija. Historija Bosne i Bošnjaka. Sarajevo: Šahinpašić, 2001.
Bringa, Tone. Biti musliman na bosanski način. Sarajevo: Šahinpašić, 2009.
Dokle, Nazif. „Bogomilski tragovi u Kukskoj Gori”, Referat, Međunarodni simpozijum balkanske turkologije, Kotor, 08.10. 2003, str. 1-22.
Dokle, Nazif. Iz narodne goranske proze, Prizren: bez izdavača, 2003.
Džogović, Alija. ,,Kratak pregled dijalekata bosanskog jezika na Kosovu“, Alem, br. 165. 2006. str. 30-33.
Džogović, Alija. ,,Je li boškački žargon tajni govor bogumila”, Selam, br. 17. 2000. str. 24-27.
Džogović, Alija. ,,Ko smo, u stvari, mi“, Selam, br. 7. 1996. str. 23-25.
Džogović, Alija. ,,Bošnjačka suočavanje i izazovi“, 11. april 2008., http://www.prizren-web.com/magazin/index.php?option=com_content&view=article&id=65:bonjaka-suoavanja-i-izazovi&catid=44:komentari&Itemid=162, (pristupljeno 10. 09. 2011.)
Đurđević-Stojković, Biljana. Vjerske sekte leksikon. Beograd: Narodna knjiga, 2002.
European Centre for Minority Issues Kosovo, „Etno Political Map of Kosovo“, http://www.ecmi-map.com/map/index.php?option=com_content&view=category&layout=blog&id=3&Itemid=2&lang=sr, (pristupljeno 10. 08. 2011.).
Fath-Lihic, Annette Monika. Nastajanje nacije između unutrašnjeg razdora i vanjskog pritiska, Bosanski Muslimani na putu od etničke svijesti do nacionalnog identiteta. Sarajevo: Svjetlost, 2008.
Idrizi, Sadik. ,,Gora kroz stoljeće“, Alem, br. 9. 2001. str. 35-40.
Imamović, Mustafa. Historija Bošnjaka, Sarajevo: Bošnjačka zajednica kulture Preporod, 1997.
Malcolm, Noel. Kosovo kratka povijest. Sarajevo: Dani, 2000.
Malcolm, Noel. Povijest Bosne kratki pregled. Sarajevo: Dani, 1995.
Osi, Malić. Prizren drevni grad, utvrđenja i njegova najneposrednija sela Jablanica i Pousko. Prizren: bez izdavača, 1996.
Selhanović, Selman. Bošnjački odgovori 2. Sarajevo: Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca, 2004.
Šamić, Midhat. Kako nastaje naučno djelo. Sarajevo: Svjetlost, 2003.
Turhan, Omer. ,,Pomaci, njihova prošlost i sadašnjost“, Selam, br. 6. 1996. str. 28-30.
