UVOD
Djeca koja su nadarena i nadprosječne inteligencije pripadaju dijelu populacije „djece sa posebnim potrebama“ te kao takva trebaju da budu obuhvaćena inkluzivnom nastavom u bosanskohercegovačkom školskom sistemu. Inkluzija je kao relativno noviji koncept u organizaciji savremene nastave i škole je nastala iz potrebe da se učenici sa posebnim potrebama uključe u redovnu nastavu. Međutim, u dosadašnjoj praksi malo vremena ili skoro nikako se nije posvećivalo darovitoj djeci jer su nastavnici, a i pedagozi više vremena posvećivali djeci sa određenim invaliditetom ili onima koji ostvaruju najslabije rezultate.
Stoga, cilj ovog rada je da definiše šta je to nadarenost, kako idenitifikovati nadarene učenike te da jasnije sagleda načine i mogućnosti rada sa darovitim učenicima u toku školovanja.
Prilikom izrade ovog rada je korištena dostupna stučna literatura.
Ključne riječi: darovitost, inkluzija, nadarenost, definicija darovitosti, identifikacija nadarenosti, individualni pristup, mogućnost rada sa nadarenim.
DEFINICIJE DAROVITOSTI
Postoje brojne definicije darovitosti, a najčešći termini kojima se označavaju pojednici sa visoko razvijenim sposobnostima jesu nadarenost i talenat. Neki autori upotrebljavaju jedan termin ili drugi termin i pod njima podrazumjevaju isto, dok drugi autori prave razliku između jednog i drugog pojma pa pod nadarenošću podrazumjevaju ono potencijalno u pojedincu, a pod talentom podrazumjevaju ono pojavno tj. manifestno ili onaj dio aktiviranog, upotrebljenog.
Analizirajući različite teorije darovitosti, postoje klasične tj. starije definicije i tzv. savremene koncepcije.
Klasične definicije naglašavaju uticaj iznad prosječne sposobnosti kao što je predstavio Terman (1916), po kojem je darovitost jednaka izrazito visokim stepenom inteligencije (IQ). Marland (1971) navodi da darovita djeca ona koja zbog svojih iznimnih sposobnosti mogu očekivati visoka postignuća, a identifikovana su od strane stručnjaka. Takva djeca pokazuju potencijal u nekom od područja sposobnosti: opće intelektualne sposobnosti, specifične akademske sposobnosti, kreativne sposobnosti, sposobnosti vođenja i rukovođenja, umjetničke sposobnosti i psihomotorne sposobnosti.
Savremene koncepcije ističu da su daroviti đaci oni koji se ističu ili svojim vrlo visokim stepenom općeg intelektualnog razvoja ili izrazitim razvijem samo određenih sposobnosti koje ih, u odnosu na ostale đake čine naprednijim (Grgin 1996).
Prema Gardnerovoj (1983) teoriji, postoji sedam različitih tipova inteligencije i da svaka normalna osoba posjeduje mješavinu svih tih inteligencija. Nadarena djecu su najčešće napredna u jednom od sljedećih područja:
– logičko-matematička
– lingvistička
– vizualno – prostorna,
– muzička
– tjelesno – kinestetička,
– socijalna (interpersonalna i intrapersonalna)
Kasnije je predložena i osma vrsta inteligencije, prirodoslovna inteligencija koja pretpostavlja vještinu baratanja pojmovima flore i faune (prema Petz, 2001.). Iako Gardnerova teorija tip inteligencije nije imala potpunu naučnu verifikaciju, ona daje značajan doprinos u sagledavanju nadarenosti. To je zbog toga što se u polju nadarenosti pojavljuju ove sposobnosti i one su prepoznatljive u praktičnom životu.
Renzullijeva definicija darovitosti (Renzulli 1986.) usmjerena je na postignuće. Prema njegovoj troprstenastoj koncepciji darovitosti, darovito ponašanje pokazuje interakciju tri osnovne skupine ljudskih osobina:
– natprosječne opće i/ili specifične sposobnosti
– visoke usmjerenosti na zadatke
– visoki stepen kreativnosti
Samo postojanje jedne od navedenih osobina ne podrazumjena darovitost. Interakcija među njima će rezultirati darovitim ponašanjem. Dakle,djeca koja pokazuju darovito ponašanje su ona koja imaju ili mogu razviti ovu kombinaciju osobina i primjeniti je u nekom području ljudske aktivnosti.
Sternbergova (1999.) teorija usmjerena je na kognitivne modele darovitosti, te daje naglasak na uspješno rješavanje problema i usvajanje znanja. On vreduje ne ono što djeca posjeduju od intelektualnog i drugog potencijala, već koliko je to što posjeduju aktivno i koliko je u funkciji progresivnog razvoja. On zagovara da sa djecom treba uvježbavati vještine rješavanja problem i strategije mišljenja. Sternbergova teorija je trodijelna i čine je tri vrste inteligencije koje su međusobno usko povezane:
– analitička
– kreativna
– praktična
Analitički tip inteligencije odnosi se na uočavanje problema do donošenja rješenja različitih vrsta problema. Kreativni tip inteligencije karakteriše iznadprosječnost i neuobičajenost. Kreativna djeca rješavaju probleme na nov način, fleksibilni su i posjeduju visoku volje i motivaciju. Praktični tip inteligencije obuhvata primjenu stečenog znanja u rješavanju praktičnih životnih problema.
PREPOZNAVANJE DAROVITIH UČENIKA
Jedan od glavnih ciljeva obrazovanje bi trebao biti da svako dijete, kroz nastavu, ima pravo napredovati u onolikoj mjeri i onoliko brzo koliko mu je potrebno kako bi iskoristilo svoje potencijale. Stoga je vrlo važna identifikacija djece koja imaju potencijal za „darovitost“, tj. identifikacija djece koja bi se po nečemu mogla isticati, kao i djece koja su već pokazala izvrsnost u nekom području.
Identifikacija i prepoznavanje darovitih je stručan i kontinuiran proces koji obuhvaća sve učenike u svim dobima odgojno obrazovnog sistema. To je samo jedna etapa tj. dio procesa i aktivnosti ukupnog odgojnog tretiranja nadarenih. Međutim, prepoznavanje ili identifikacija je vrlo važna posebno za praksu odgojnog rada sa nadarenim. Ovo je veoma slozena i odgovorna aktivnost jer svaka greška u identifikaciji direktno odražava druge etape rada.
U procesu identifikacije treba poći od stava da je nadarenost realnost u svim sredinama, da ima svoju društvenu važnost i da je moguće pedagoški osmisliti strategiju i pravac usmjerenja nadarenih. Neki od pristupa u identifikaciji darovitih sui:
Verbalnim testovima (Lewis M. Terman) i mjerenjem stepena inteligencije (IQ), gdje se nadarenim smatra učenik sa stepenom inteligencije iznad 140.
– Posmatranje i nominacija nastavnika,
– Postignuće na testovima znanja,
– Grupni testovi inteligencije,
– Rezultati na individualnim testovima inteligencije,
– Rezultati na testovima stvaralaštva itd.
I.Koren je konstruisao instrument za identifikaciju nadarenih. Tim instrumentima se identifikuju osobine i ponašanje pojedinca od strane nastavnika, zatim razvojni put i ponašanje viđeno od strane roditelja te od samog učenika.
Identifikaciju treba početi još u preškolskim ustanovama, a većina autora smatra da je to prije 12 godina.
U zemljama Zapadne Evrope, identifikacija se vrši putem različitih testova inteligencije ili putam raznih takmičenja kao jedan od puteva identifikacije nadarenih učenika. Pojedine zemlje kombinuju testiranje i takmičenje učenika. U SAD, u procesu identifikacije nadarenih, pretežno se uzimaju standardizovani testovi inteligencije, testovi postignuća u pojednim oblastima (prema Gardnerovoj teoriji), te se po tim kriterijima odabere 2% uspješnih učenika.
Važno je također istaknuti da samim procesom identifikacije se ne završava ukupan odgojni rad sa nadarenom djecom, jer bi se time rad svodio samo na jednu fazu. Potrebno je da se sistemski, a i zakonski riješi strategija obrazovno odgojnog rada sa nadarenom djecom, uključujući i finasiranje. U identifikaciju nadarenih treba uključiti pored redovnih škola i unuverziteta i npr. sportske klubove, muzičke škole, van nastavne interesne grupe, sekcije itd. Dobro identifikacijom može se doprinjeti općem a i ličnom društvenom dobru, te stvoriti povoljnu klimu u društvu za kvalitetnu identifikaciju nadarenih.
RAD S DAROVITOM DJECOM U ŠKOLAMA
Zašto je potrebno raditi sa darovitom djecom
O djeci koja se ističu izuzetnošću u jednom ili više područja govori se kao o darovitoj ili talentovanoj djeci te im je potrebno posebno obrazovanje koje će im omogućiti da razviju svoje natprosječne sposobnosti. Postoji mnogo tehnika i strategija šta i kako raditi sa nadarenima ali svi se slažu da nadarenima treba osigurati okruženje koje će im omogućiti izazov, produbljeno i prošireno učenje, rad sa intelektualnim vršnjacima, motivaciju i podršku pri sticanju znanja.
Iskustvo pokazuje da se danas u školama pokazuje posebna pažnja učenicima koji ostvaruju najslabije rezultate, dok u isto vrijeme se formira mišljenje da nadarenim učenicima nije potrebno poklanjati mnogo pažnje, jer oni bez teškoća usvajaju znanja, te se često organizuje dopunska nastava i posebni programi za slabe učenike.
Međutim, zanemarivanjem darovite djece dolazi do nezadovoljavanja njihovih potreba što uzrokuje propadanje pojedinca i neiskorištenost potencijala. Stoga, stategijska borba za razvoj darovite djece je od itekakve važnosti za ekonomski prosperitet društva i države.
Vidovi rada sa darovitom djecom
Kao što se razvijala psihološka i pedagoška teorija i praksa, tako su se razvijala i upotpunjavala saznanja o tome na koji način se putem nastave može obezbijediti optimalni razvoj darovitih i najsposobnijih učenika. Do danas su u praksi provjereni ili se još provjeravaju raznorazni oblici rada za podsticanje darovitosti i kreativnosti kao što su homogeno grupiranje u specijalnim školama, školska akceleracija ili ubrzano napredovanje, obogaćeni programi, mentorstvo i slično.
Homogeno grupisanje uzima u obzir sljedeće činjenice:
daroviti i kreativni pojedinci se kao grupa u mnogim svojstvima i osobinama ličnosti razlikuju od ostalih učenika, te im treba omogućiti i poseban tretman sa odgovarajućim programima, na taj način bolje se zadovoljavaju individualne potrebe za traganjem i istraživanjem kod intelektualno darovite djece.
Međutim, dosadašnja praksa istakla je i niz nedostataka ovakvog načina rada sa darovitim i kreativnim grupama i pojedincima:
Darovitost i kretivnost pretežno su samo jedan aspect razvoja darovitog učenika ili djeteta i uglavnom se odnose na intelektualni razvoj, međutim, u drugim aspektima svoga razvoja (emocionalnom, socijalnom, fizičkom itd) takva djeca i učenici su još uvijek bliži većinskoj populaciji svojih vršnjaka, te bi izdvajanje iz te populacije imalo više štete nego koristi.
Veoma nepovoljno djeluju i tzv. psihološke barijere koje se sastoje i u tome da takva djeca tim posebnim izdvajanjem postaju svjesna očekivanja drugih, što ih još više inhibira u razvoju i radu.
Homogeno grupisanje je nepovoljno i za prosječne, tj. većinu, jer su na taj način lišeni stimulacije koja dolazi od ideja i rada darovite djece, jer su ona odvojena u posebna odjeljenja.
Izdvajanjem u posebna odjeljenja darovita i kretivna djeca lišena su mogućnosti da razviju neke socijalne osobine potrebne za svakodnevni život i rad sa ostalim članovima društva.
Stvaranjem specijalnih razreda za darovite snmanjuje se mogućnost uspješne integracije učeničkih interesa i aktivnosti škole u cjelini.
Ubrzano napredovanje ili školska akceleracija:
Ovaj vid rada omogućuje darovitoj djeci i učenicima brže napredovanje kroz školski sistem i ubrzano završavanje određenog nivoa škole. Smatara se da ovaj vid obučavanja darovitih omogućuje dvostruku prednost, kako za društvo tako i za pojedinca. Prvo, to je efikasnija racionalizacija sredstava, truda i vremena, i drugo, daroviti pojedinci na taj način stupaju u svijet rada što je opet od višestruke koristi za društvo, jer oni i mogu da daju najviše, ako im se obezbijede adekvatni uslovi rada. Najčešće se navode sljedeći nedostaci ovog vida rada u podsticanju darovitosti i kreativnosti putem nastave: ubrzano obučavanje može da predstavlja ozbiljan problem u podsticanju kvalitetnog savladavanja predviđenog nastavnog programa, ovaj vid rada u velikoj mjeri smanjuje i sputava mogućnosti darovitih učenika za bavljenje drugim aktivnostima, koje, također, mogu biti od značaja za darovite i stvaralaštvo, čest je i prigovor da, iako pojedinci u razredu mogu biti u pogledu intelektualne razvijenosti znatno ispred svog uzrasta, oni u drugim aspektima svoje ličnosti tu prednost ne moraju imati (emocionalni, fizički, socijalni razvoj). U tim aspektima razvoja oni su bliži svom uzrastu, te je stoga i bolje ne odvajati ih od vršnjaka.
Obogaćeni programi za darovite učenike:
Glavni cilj obogaćenog i proširenog programa je da u okviru redovnih nastavnih programa podstakne motivaciju za rad i omogući optimalan razvoj sposobnosti darovitih učenika. Nađeno je da je ovaj vid rada pogodan sa nižim uzrastima, tj. na nivou opšteobrazovne nastave, gdje se vodi računa i o adekvatnoj individualizaciji nastave. Tu se programi sastavljaju tako što se, pored ostalog, uzimaju u obzir najznačajnije karakteristike učenika, utvrđene prije planiranja i izrade programa rada za pojedine kategorije učenika. Treba imati u vidu i da u okviru savremenih modela podsticanja i razvijanja darovitosti i kreativnosti u školi već preovlađuju oni koji su rađeni tako da obuhvataju sve kategorije učenika. Navode se i sljedeće prednosti takvih modela: takvi modeli najvećim dijelom funkcioniraju u razredu na relaciji između nastavnika i učenika, tj. bitna je dobra stručna i pedagoška osposobljenost nastavnika, gdje je stvaranje povoljne socioemocionalne klime u razredu za ispoljavanje darovitosti i kreativnosti tu najbitnije, a ne skupa oprema laboratorija, učionica i kabineta, nađeno je da identifikacijom, ma koliko ona bila dobro zamišljena i sprovedena, uvijek znatan broj darovitih biva neotkriven.
Obogaćivanje nastavnih sadržaja, u obrazovanju darovitih najčešće se primjenjuje u dva vida: kao stjecanje iskustava u učenju poslije rada u redovnom odjeljenju, kao prilagođavanje nastavnih obaveza za darovite učenike u redovnim heterogenim odjeljenjima.
Nekada se za darovite učenike mogu organizirati u određene dane posebno obogaćeni programi koji u sebi sadrže posebno izabrane dijelove programskih sadržaja određenih naučnih oblasti.
Svoja interesovanja i sklonosti daroviti učenici mogu ostvariti putem obogaćenih programa u okviru rada raznih drugih institucija i centara, univerziteta, muzeja, laboratorija i dr.
Može se vidjeti da svaki od vidova rada sa darovitim učenicima ima svoje prednosti i nedostatke, te da nema u dosadašnjoj pedagoškoj praksi optimalnog programa rada sa darovitim učenicima.
Metoda individualnog pristupa
Danas u razvijenim zemljama Evrope i SAD-a su razvijeni mnogi pristupi od kojih najvažniju ulogu ima invidualizirani edukacioni plan (IEP). IEP je cjelokupan plan koji obuhvata podršku nadarene djece bazirana na sposobnostima samog učenika. IEP se kreira za svaku osobu pojedinačno usmjeren na potrebe učenika, jer generalni plan ne uzima u obzir indivudualne potrebe. On naglašava individualne potrebe i različitosti i predstavlja pisani dokument u kojem su uključeni i nastavno osoblje škole, roditelji i multiprofesionalno osoblje s ciljem maksimalnog razvoja nadarenog učenika. Nadarenim učenicima se trebaju organizovati redovne prilagođene aktivnosti sa izazovnim zadacima. Kurikulum mora biti obogaćen i treba im omogućiti ubrzano napredovanje koje treba da bude povezano sa ličnim interesovanjem. Ova odgovornost stoji na nastavnicima. IEP također sadrži jasne modele organizacije specijalne edukacije, bilo da se radi u homogenim ili heterogenim grupama.
Edukacionom modifikacijom može se osigurati intelektualni izazov bilo da se radi o obogaćivanju programa i adaptiranjem kurikuluma, mentorstvom ili akceleracijom. Mnogi psiholozi smatraju da kombinacija navedenih metoda rada i individualni pristup daje najefektivnije rezultate u cilju zadovoljavanju potreba nadarenih učenika. U nastavnim okolnostima u kojima ne dolazi do individualizacije pri radu sa nadarenim, njihova motivacija za učenjem se smanjuje i takvim učenicima postaje dosadno na nastavi, što vrlo često uzrokuje mnoge neželjene posljedice i njima i društvu.
Današnja praksa u BiH
Većina nastavnika i pedagoga bi se složila da su darovita djeca vrijedni resursi društva, smatrajući da društvo mora razvijati talente darovitih do njihovog maksimuma kako bi ono napredovalo, te da je neophodno investirati dodatne fondove za darovite.
Iako se nastavnici svakodnevno susreću sa darovitim učenicima, te su svjesni posebnih potreba darovitih učenika, nastavna praksa ukazuje na sasvim drugačiju sliku i relativno nezavidan položaj darovitog učenika u današnjem odgojno-obrazovnom sistemu u BiH. Jako se malo pažnje posvećuje darovitim učenicima te ne možemo biti zadovoljni tretmanom i brigom nadarenih. U većini slučajeva briga za nadarene je deklarativne prirode gdje se u javnosti ističe važnost posvećivanja pažnje nadarenim i talentovanim ali se od toga ne ide dalje i dublje. Deklarativnost je prisutna i u odgojno-obrazovnom sistemu unutar kojeg treba da se realizuju ideje vezane za nadarene. Data je mogućnost da daroviti mogu brže da napreduju gdje studenti prema zakonskim odredbama nekih fakulteta mogu ubrzano napredovati ako imaju prosjek ocjena 9,5. Učenici osnovnih i srednjih škola mogu preskočiti razred itd. Međutim sve ovo u stvarnosti se malo praktikuje, te ono i što se provede više je inicijativa roditelja i učenika nego same institucije i sistema obrazovanja.
U BiH, možda jedini način da bi daroviti iskazali svoj talenat je putem vannastavnih aktivnosti koje škola organizira u skladu sa svojim mogućnostima kao na primjer specijalni rad sa djecom koja brže napreduju u pojedinim oblastima (dodatna nastava iz matematike, stranog jezika, sportske aktivnosti, muzike) itd. Međutim, mogućnost organizovanog rada je na niskom nivou, a u nekim školama i ne postoji. Sve gore navedeno je nedovoljno s obzirom na važnost i aktuelnost problema. Briga o nadarenim nije dovoljno transparentna i u procesu realizacije biva minimizirana. Stoga rad sa nadarenim u BiH nije ozbiljno shvaćen, nije „pravilno“ ozakonjen, ne postoji strategija rada, niti postoji adekvatna finansijska podrška. Tako da u našem BiH društvu negativne posljedice (ako već nisu) će biti velike, kako po darovito dijete tako i po društvo u cjelini.
Današnja praksa u razvijenim zemljama
U razvijenim zemljama, rješavanje problema nadarenih učenika je različito od zemlje do zemlje. U SAD se praksa kreće od prilagođavanja programa darovitim učenicima do formiranja posebnih škola za talente. U Velikoj Britaniji preovlađuje stav da se nadareni prate unutar edukacije za sve, te njima treba davati podršku kroz ubrzani razvoj unutar redovnog sistema. U Japanu nije razvijen poseban sistem rada sa nadarenim, ali ispit za prijem u prestižne škole i fakultete su rigorozni. To na određen način stavlja u prvi plan najuspješnije. Bivši Sovjetski Savez je dosta prostora davao darovitim. Pored brige o nadarenim u redovnim školama, osnivane su specijalizovane škole i obezbjeđivani posebni uslovi.
5. ZAKLJUČAK
Uspješnost darovitih učenika u mnogome zavisi od podrške učitelja ili nastavnika u školi kao i roditelja. Ukoliko se prepozna potencijal i usmjeri dijete u pravcu razvoja toga potencijala, dijete ima šansu razviti svoju darovitost.
U današnjem bosanskohercegovačkom društvu nažalost jako se malo pažnje posvećuje darovitim učenicima. Jedan od razloga je nedovoljna osvještenost i senzibilizacija nastavnog osoblja. Također, nastavnici moraju biti osposobljeni za efikasan rad sa nadarenim učenicima. U tom radu se moraju poštovati individualne razlike među učenicima. Nastavi sadržaji za nadarene moraju biti njim prilagođeni, izazovni i unapređujući.
Da bi jedno društvo napredovalo potrebno je također investirati dodatne fondove za darovite, jer su darovita djeca vrijedni resursi društva, te stoga društvo mora razvijati njihove talente do maksimuma kako bi ono napredovalo. Međutim bez sistemske brige o darovitoj djeci nije moguće osigurati ne samo ličnu sreću nego i društveno – ekonomski prosperitet.
Rad sa darovitim učenicima se treba bazirati na individualnom pristupu i usmjeren na potrebe učenika, za koji treba stvoriti preduslove, kako za svu školsku djecu, tako i za darovitu djecu u odgojno-obrazovnom sistemu. Ukoliko obrazovni sadržaji nisu prolagođeni njihovom znanju i sposobnostima, onda nadareni iskorištavaju minimum svoga potencijala. Oni postaju nemirni na nastavi, što ima vema nepovoljan uticaj kako za nadarenog pojedonca tako i za cjelokupnu društvenu zajednicu zbog propadanja talenta.
Darovitu djecu treba prepoznati kao buduće pokretače društva, pri čemu ne mislim da im treba dati neki «elitistički» pristup, nego im treba omogućiti razvoj njihovih sklonosti uz puno uvažavanje svačije osobnosti.
LITERATURA
Altaras, A., Darovitost i podbacivanje, Pančevo, 2006.
Cvetković – Lay, J., Ja hoću i mogu više, Alinea, Zagreb, 1995.
Cviljović, B., Uloga roditelja u ranoj identifikaciji darovitog deteta ( grupa autora), Zbornik 5, Viša škola za obrazovanje vaspitača, Vršac, 1999.
Čudina, Obradović, Nadarenost, razumijevanje, prepoznavanje, razvijanje, drugo izdanje, Školska knjiga, Zagreb, 1991.
Đorđević, B., Individualizacija vaspitanja darovitih, Prosveta, Beograd, 1979.
Drašković, B., Daroviti i obrazovna odiseja, ABC Grafika, Beograd, 1998.
Furlan, I., Kobala, A., Ubrzano napredovanje nadarenih učenika osnovne škole, Školska knjiga, Zagreb, 1971.
Gojkov, G., Rana identifikacija darovitosti (grupa autora), Zbornik 5, Viša škola za obrazovanje vaspitača, Vršac, 1999.
Goleman, D., Emocionalna intelegencija, Mozaik knjiga, Zagreb, 1997.
Jensen, E., Super nastava, Educa, Zagreb, 2003.
Koren, I., Kako prepoznati i identificirati nadarenog učenika, Školske novine, Zagreb, 1989.
Markovac, J., Nastava i individualne razlike učenika, Školska knjiga, Zagreb, 1970.
Muminović, H., Određenje i identifikacija nadarenosti (Inkluzija u školstvu Bosne i Hercegovine – Zbornik radova), Sarajevo, 2003.
Muratović, H., Daroviti učenici i njihov razvoj u školi (Inkluzija u školstvu Bosne i Hercegovine – Zbornik radova), Srajevo, 2003.
Slatina, M., Nastvani metod, Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 1998.
