-« Mislim o svemu tome bez prestanka, sve ove godine. Kako je moguće da se ljudski život presiječe tako, odjednom, bez ikakvog razloga, pa počne da liči na užasan san iz kojeg ne mogu nikako da se probudim? Siguran sam : kad bih znao da sve to može ikad, ikome bliskom da se ponovi, ubio bih se bez razmišljanja. To više ne bih mogao podnijeti»
Hamdiju Bišanovića prijatelji zovu Miki. Odrastao je u blizini Gradskog parka, djetinjstvo mu je bilo puno svjetlosti. Izgledalo je da će cio život tako proći. Iznenada, stigla je smrt i potražila njegovu kuću. Nakon toga ništa više nije kao što je nekad bilo.
……………………………
U noći između utorka i srijede počelo je da tutnji. Odjekuju eksplozije, neznano otkud i zbog čega. I Miki je slušao vijesti, zloslutne. I čuo ponekad tutnjavu iz pravca Vukovara, ali je, poput mnogih drugih, bio siguran da se njemu ne može ništa dogoditi. Bijeljina je, za njega, bila mjesto sretnog života ljudi raznih nacionalnosti, mjesto puno prijatelja i poznanika, i nemoguće je bilo, činilo mu se, da se ovdje nešto poremeti. Ali, kad je osvanuo 1. april i on je, kao i drugi, bio zabrinut. Na sokaku nema one uobičajene živosti, prozori zatvoreni, ljudi iza njih šute i izviruju. Niko ne zna šta se dešava. Mikijeva djeca, petogodišnja Lejla i dvogodišnji Dino, noćili su te večeri kod njegove najstarije sestre Jasmine, u blizini Kasarne. Nazove ih telefonom, javi se zet Juso. Uplašen, ne zna šta se dešava.
– «Rekao sam mu da ne znam ni ja, ali ću doći da povedem i svoju i njihovu djecu kod nas, mislio sam da ćemo biti sigurniji kad smo zajedno. Sa sestrom Nerom pošao sam po njih. U Račanskoj ulici, u sokaku prije kafane «Bel ami», iz kamiona istovaraju oružje. Pretrnem. Je li moguće da je počeo pakao?
Kod sestre i zeta tajac. Niko ne progovara, svima se strah vidi u očima. Malo ih ja umirim, pa potrpamo djecu u auto i nazad kući. Smjestili smo se u moju kuću – majka, sestre, djeca, još neki ljudi iz komšiluka. Sjedimo tu i čekamo, mislim – proći će.
Cijelu noć slušamo eksplozije u daljini, niko ne zna šta se dešava. Sjećam se, bio je lijep, sunčan dan. Bili smo u dvorištu, nervozni, ne smijemo napolje, a ne može više ni da se sjedi u kući. Ja izađem na sokak da pređem kod komšija, da vidim šta rade i znaju li oni nešto o svemu ovome. Kad sam krenuo, kažem mojima da uđu u kuću. A čim sam zakoračio na asfalt vidim uniformisane ljude koji se pojaviše na početku sokaka. Arkanovci. Nisam više mogao nazad, pa brzo uđem kod komšija, ali izvirim napolje. Arkanovci ulaze u moju avliju. Noge su mi se odsjekle. Htio sam odmah da krenem nazad, komšinica Goca mi ne da. Kaže : «Sačekaj tu, ne izlazi, ko zna šta može da se desi.»
Nisam više smio ni da izvirujem napolje. Odjednom se začuše ženski krici, pa odjeknuše pucnji. Pa ponovo, i ponovo. Zadrhtao sam kao prut. «Pobiše moje». Samo sam to uspio da izustim. I znao sam da se nešto strašno dogodilo.»
U Mikijevim očima pojavi se ponor, dubok i crn. Sjećanje je u njima kao strašna zvijer koja razjeda dušu. I od nje se pobjeći ne može.
Arkanovci su najprije iz avlije izveli malog Damira Danovića, Mikijevog sestrića, dijete od 16 godina. Poveli su ga niz sokak i ubili na prvoj krivini. Bez riječi, bez milosti. A u avliji su, minut-dva nakon toga pokosili Mikijevu majku Biseru i sestre Nerminu i Mirsadu. U kući su čuli neko kretanje, pa zapucali kroz vrata kupatila i ubili Radmilu Novaković, stanarku u kući Bišanovića. Zahvaćena očajanjem, Mikijeva žena Nermina, koja je s djecom bila u kući, zgrabila je njih troje i gurnula ih iza kauča. U kuću je ušao arkanovac da vidi ima li još koga. Kad je vidio šćućurenu i uzdrhtalu djecu, tiho je rekao da se ne miču, a onda izašao i rekao svojima da nema više nikoga. Kad su krenuli iz avlije, jedan od arkanovaca se okrenuo prema Mikijevom psu koji je lajao, i ustrijelio ga, a onda se nasmijao. Posao je bio obavljen i mogli su ići dalje.
« U tom trenutku ja nisam znao za sebe. Izletio bih napolje da me Goca nije držala i molila da ne idem, ubiće me. Ali, čim sam primijetio da arkanovci zamiču za krivinu, nisam više mogao izdržati. A kad sam otvorio moja avlijska vrata, ono što sam vidio udarilo me u lice poput zida. Smračilo mi se pred očima. Moji namiliji ležali su bez pokreta, obliveni krvlju. Ne znam koliko sam tako stajao, a onda sam prijmijetio da je majka maknula ruku. Bila je još živa. Pritrčao sam i podigao je, ne znam kako sam uspio da je unesem u kuću i smjestim na kauč, ona je bila krupna žena. Bila je pogođena u glavu i stomak, ali još je disala. Umio sam je, došla je sebi i upitala me :»Šta je ostalima, s djecom?». Ja to tada nisam znao. Činilo mi se da ću umrijeti, ali sam joj ipak rekao :»Sve je u redu, živi su, sad ću ja otići po pomoć». Minka me je čula i javila mi se sa sprata, tamo je sakrila djecu. Rekao sam joj da ne mrda i da se ne javlja, dok se ja ne vratim. Tada mi je rekla da su Damira odveli.
U avliji priđem sestrama, mrtve su, leže očiju uprtih u nebo. Nisam imao više vremena, majka je umirala u sobi, morao sam naći neku pomoć. Ali, čim sam se pojavio na kapiji zgrabiše me arkanovci. Jedan od njih mi stavi cijev u usta. Smješka se, kaže :»Sad ću te ubiti.» «Ubij me», kažem mu ja, spreman za smrt kao što nikada nisam bio. Očaj me je preplavio, ionako sam bio više mrtav nego živ. On me gleda pažljivo, pa kaže « Ipak te ja neću ubiti». Priđu mi i ostali i povedu me do komšijske kuće, do Bobe Nikolića. Vidim tad Dževada, Hilminog zeta, leži na zemlji s rukama na potiljku, arkanovac mu pušku drži centimetar-dva od glave. Bobo izleti iz kuće i zavapi :»Nemojte njega, molim vas», a arkanovac zamahne kundakom na njega. «Hoćeš i tebe da ubijem?» Ja tad uspijem da kažem da su moje pobili, a da mi je mati još živa, treba mi pomoć, iskrvariće. Gledaju me, pa me onda povedu nazad, kući. Na ulazu u avliju zastanu, valjda im se nije gledalo ono što su malo prije učinili. Nisam više smio ništa da kažem Ako uđu ponovo u kuću, ubiće i djecu. Samo mi je to bilo u glavi. Ali, njih ubijeni više nisu zanimali. Narede mi da idem ispred njih do susjedne kuće, u kojoj su ubili Nedima i Mirsada Denjagića. A onda skrenu u dvorište Drage Stipića. Dragu su izveli pred kuću s rukama na potiljku, a njegovog sina Radana udarili su kundakom. Niko nije smio riječi izustiti. Pa onda opet nazad. Na uglu sam vidio leš, bilo mi je poznato to tijelo, ali nisam smio ni pomisliti da je to Damir. A bio je.
Pred kućom Bobića – Simo i njegov mlađi brat Goran, majka Danica, plaču. Molili su uglas arkanovce da me puste, da ostanem s njima, Simo je stao pred vojnike. Najzad popuste. Kaže jedan od arkanovaca da me vežu za ogradu pa da idu, a drugi mu kaže da nema potrebe, jer će me ovi Srbi, tako je rekao, ionako odvezati. Ostave me tu, i zaprijete da nigdje ne smijem otići jer će se vratiti i sve pobiti. A gdje sam i mogao otići? Samo što smo krenuli u kuću začuše se pucnji. Ubili su Dževada. Iz njihove kuće Goran je ubrzo doveo sve Hilmine, da se sklone. Cijelu noć sam tu proveo kao u bunilu, nisam znao šta je s Minkom i djecom, je li majka još živa. Ujutro stigoše djeca i Minka. Majka je iskrvarila i umrla. A Goranova kćerka Ivona je od straha doživjela takav stres, da se od toga ni do danas nije sasvim oporavila.
Dva dana smo bili tu, gledali su nas kao svoje najrođenije. Simo je odlazio da obiđe komšiluk, da pomogne kome može. A onda su opet došli arkanovci. Mene su tražili.»
U Mikijevim očima ponori sve dublji. Pokrije rukom čelo, kao da se boji da će uspomene, kao crne vrane, izletjeti iz glave. Slike se nižu kao u nekom filmu strave i užasa. Njega su arkanovci izveli da pokupi mrtve po sokaku. -»Pomogle su mi komšije, svi su izašli. Ali, kad smo došli pred bolnicu, zaustaviše nas ponovo. Među njima je bio i moj poznanik, Bijeljinac Bato Robot, tako smo ga zvali. Narede nam da legnemo na asfalt, ispituju nas. Jedan arkanovac kaže da ja idem s mrtvima, i da moram sam da ih istovarim jer to je posao za Muslimane. Tako je rekao. Pred vratima mrtvačnice kažu mi : » Bacaj ih što dalje, mora što više da ih stane».
Kako sam uspio da ih iznesem, ne znam. Majku, dvije sestre, Damira…Kako sam to uspio, a da ne umrem. Ne znam. Ali, umirem zbog toga i danas. Onda su mi naredili da pokupim mrtve iz Ulice Bogdana Žerajića. Prepoznao sam među njima Feriza Karasuljića i starog Hasu Imširovića. Nisu me pustili ni nakon toga. Poveli su me Brano Robot i još jedan momak sa sela, poznavao sam ga, ali ne znam kako se zove, pa pravo u Arkanov štab. Kad smo krenuli, bio sam siguran da se više neću vratiti. Moje komšije su još bile tu. Pogledali smo se, mislio sam, posljednji put. Ispred štaba mnogi poznati, s automatima, gledaju me kao da sam ja njima sve pobio, a ne oni meni. Ispitivali su me, ali ne znam više šta, bilo je to kao teška noćna mora kojoj se ne zna ni početak ni kraj. Najzad stiže nečije naređenje da me puste. Izašao sam očajan, sav od krvi ubijenih, ne vidim na oči. Napolju susretnem poznatog momka, valjda se sažalio kad me vidio, pa me odvede do sokaka. Kod Sime smo bili još dan-dva, a za to vrijeme arkanovci su se vratili, gledali smo ih kroz prozor i drhtali. Ali, nisu nas tražili. Gađali su zoljama našu i Hilminu kuću. Poslije su pronijeli vijest da su te kuće pogodili nekakvi muslimanski ekstremisti i pobili ukućane. A zatim su imena moje majke, mojih sestara, malog Damira, imena komšija, stavili na listu ubijenih muslimanskih ekstremista, a Radmilino na listu nekakvih muslimanskih žrtava. Ništa morbidnije nisam čuo u životu.
Iz Bijeljine sam izašao poslije 7-8 dana. Mislio sam da se nikad više neću vratiti. Ali, vuče me nešto. Vuče me tuga, vuku sjećanja, ali i nepravda. Kad sam tražio umrlice za moje jadne sestre, za majku i za Damira, dobio sam, crno na bijelo, da su svi umrli prirodnom smrću.»
…………………………..
Živi svoj život Miki Bišanović, i njegova porodica s njim, daleko od svog grada, od svega što je volio. Kad dođe, spusti se mrkla noć u njegovo srce. Stoji u avliji i gleda oko sebe. Krvare uspomene kao smrtonosni izvori. A pitanja se roje poput mučnih ptica. Ko je pobio sve njih, i zašto? Ko je to organizovao, ko je doveo ubice, ko je pokazao na njegovu kuću, a zatim hladno prekrižio imena – posao završen. Kako je moguće da se nebo nije srušilo nakon toliko nevine krvi, zašto ljudi šute, i ulice šute, i ravnodušnost prekriva horizont?
Nema, nema odgovora. Sunce i dalje sija, a noć se valja kroz dušu Mikija Bišanovića. U Bijeljini ne može dugo da ostane. Ali, kad ode daleko od uspomena, mira u njemu nema. Nije ni tamo, ni ovamo. On živi na pola puta od ništa do nigdje. Na pola puta od bola do bola, od jedne praznine do druge, od jedne do druge noći. Na pola puta od sjećanja do smrti.
