“To što se vama ne sviđa ko je na vlasti, mislite da je dovoljan razlog da to i kažete”, veli Željka Cvijanović, premijerka bh. entiteta Republika Srpska. Ako se čovjeku nešto sviđa ili mu se ne sviđa, kao što mu se neko sviđa ili ne sviđa, to nije dovoljan razlog da to saopšti – jasna je poruka premijerke. Ako mislite da ste na vlasti, ili ako vam se sviđa da ste na vlasti, to nije dovoljan razlog da budete vlast.
Prvenstveno, nije problem u tome ko je na vlasti, problem je što u demokratiji niko nije na vlasti. Vlast je legitiman način da se pokaže moć, a to znači da moć legitimno može koristiti samo onaj ko moć ima. Moć u demokratiji ima onaj ko ima pravo glasa. Bez prava glasa nema moći, pa tako nema ni izbora, manifestacije moći.
Izbori su demonstracija sile, mehanizam koji građanima direktno omogućuje da pravo glasa štite najbolje što mogu, koristeći ga. Izbori, pak, nisu jedini mehanizam izražavanja volje naroda, odnosno uspostavljanja demokratskog oblika vladavine.
Davor tvrdi da neće, Inzko kaže da hoće
Demokratije nema bez prava glasa, kao ni bez slobode mišljenja, okupljanja i izražavanja. Nema apsolutne slobode – to je već ponovila Željka Cvijanović – osim u prirodi. Premda apsolutne slobode nema ni u prirodi, postoji apsolutno pravo: pravo na život. To je pravo apsolutnije čak i od takozvane apsolutne slobode u prirodi, za koju je potrebno imati samo jedan papir: koncesiju.
Ukoliko se ljudi okupljaju želeći da štite, ako ne pravo na život, onda barem pravo na dostojanstvenu smrt, imaju pravo da kažu šta misle. To što narod uspostavlja vladavinu, a ne prvi ljudi izvršnog i zakonodavnog nivo vlasti, nije dovoljan razlog da ljude koji koriste legitimno prava i slobode nazovete obojenom revolucijom, domaćim izdajnicima, stranim plaćenicma i marionetama. Niti da tvrdite da ti ljudi – svi tako združeni, u udruženom zločinačkom poduhvatu, u interesu stranaca – ruše Republiku Srpsku.
Ne postoji u demokratiji legitiman oblik moći koji bi se mogao koristiti za opstrukciju volje naroda da se okuplja i izražava. Da se ponaša kao da izbora nema, ili da se priprema kao da će izbora biti.
Banjalučanin Davor Dragičević stoga tvrdi da izbora neće biti ako ubice njegovog sina Davida Dragičevića ne budu pronađene. Visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini Valentin Inzko tvrdi da će izbora biti, ali da on neće koristiti bonske ovlasti da provede odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u vezi sa Izbornim zakonom. Postavlja se pitanje: šta ako izbora bude?
Izbor između Željke i Vukote
To što nemate za koga glasati mislite da je dovoljan razlog da ne glasate? Zamislite da postoje dva kruga izbora i da za predsjednika Republike Srpske možete birati Vukotu Govedaricu, Željku Cvijanović ili nekog trećeg. Možda u prvom krugu Govedarica ne bi uspio uvjeriti biračko tijelo Cvijanović da za nju glasaju jer moraju. U drugom krugu možda bi i pokušao. Kad bi u drugi krug prošli Cvijanović i neko treći, možda bi Cvijanović ubijedila biračko tijelo Govedarice da su u prvom krugu, zapravo, birali između njega i nje. Možda bi već u prvom postavila pitanje: šta će im neko treći?
Kakva bi politička klima morala biti da u političkoj kulturi kakva je ova zamišljeni treći ima snage, volje, novca i vremena, no prije svega, mogućnost da se kandiduje? Kako bi treći bezbolno prošao prvi krug? Tako što će mobilizovati one koji inače ne glasaju? Tako što će mobilizovati dijasporu? Tako što će dobiti podršku civilnog sektora? Ko bi finansirao trećeg? Ko bi ga mogao finansirati tako da predizbornom kampanjom i medijskom prisutnošću parira strankama koje godišnje iz budžeta dobiju u prosjeku desetak miliona eura?
Ko bi platio trećem političkom subjektu listu nezavnih kandidata (3.500 eura po kandidatu) za Narodnu skupštinu Republike Srpske? Kako bi treći izbjegao diskurs koji koriste prva dva politička bloka u Republici Srpskoj? Kako bi bila pošteđena takve prepirke, treća osoba ili treća politička stranka morala bi svoju kampanju voditi na društvenim mrežama. Kako bi ta kampanja trebalo da izgleda, najbolje ćemo znati ako se treći pojavi.
Šta ako izbora, ipak, bude?
Šta je onda pametno uraditi? Čekati izbore? Čekati da Inzko iskoristi bonnske ovlasti, da promjenu Izbornog zakonda (usaglašavanje sa Ustavom) nametne “međunarodna zajednica”, da se dijaspora prijavi za glasanje, da se građani i civilni sektor uključe u rad izvršnih i zakonodavnih tijela? Čekati četiri godine da koristimo pravo glasa i biramo izvršnu i zakonodavnu vlast koja će prestati manipulisati našom voljom, a upravljati svojom? Čekati da mlade političke snage iskoriste moć društvenih mreža? Čekati da mediji prestanu pisati o režimu, izdajnicima, plaćenicima, marionetama, slugama, poslušnicima, ili da političari prestanu koristiti vokabular koji mobiliše zajednicu čija je svijest u dobu ropstva, despotizma ili kakvog krupnog feudalizma? Čekati da se promijeni Izborni zakon?
Zašto uporno pišem čekati umjesto tražiti? Zato što imamo pravo i da čekamo, i da tražimo. Na legitiman način. Hajde, onda, dok čekamo, čisto da prekratimo vrijeme, da koristimo slobodu okupljanja, mišljenja, izražavanja i prava glasa. Pokazujući moć demokratskih oblika vladavine, štitimo ljudska prava i slobode. Štitimo pravo glasa čak i kad ne glasamo. Čisto iz mjera predostrožnosti.
Da se ne desi takozvana situacija iz iksa u prenos nadležnosti – došlo sve što ste čekali, ali više nemate listić. Ostali bez prava glasa. Ne d’o Dayton, u kakvom logoru ili izganstvu. U Crkvenoj, da ne kažem u kanalizaciji. To što se vama ne sviđa što najjaktivnije svoje pravo glasa koriste mrtvi mislite da je dovoljan razlog da oni ustanu u odbranu demokratije?
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
