Špijunska afera relativno malih razmjera ipak će, kako izgleda, ostaviti duboke političke tragove u Srbiji. Ili možda još tačnije: biće iskorištena za čitav niz još uvijek teško čitljivih političkih poteza aktualnog vodstva oko predsjednika Vučića, piše Deutsche Welle.
Način na koji je afera prezentirana već je sam po sebi otvorio čitav niz pitanja. Najprije, brzina kojom su srpske vlasti potvrdile autentičnost snimke, a pored toga još i objavile identitet ruskog obavještajca, u prvom trenutku se mogao tumačiti kao šamar Rusiji i poruka Zapadu kako Srbija nema problema distancirati se od svog ruskog saveznika.
No, nakon toga je uslijedilo javno obraćanje predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, koji je špijunsku aferu iskoristio za najavu još snažnije borbe Srbije za političku nezavisnost i vojnu neutralnost – što se može tumačiti i kao umirujuća poruka Rusiji da će Srbija ostati njena nesvrstana podrška na Balkanu.
Kako sve ne bi ostalo na praznim riječima, predsjednik Srbije je najavio donošenje skupštinske deklaracije sljedeće godine – na Dan državnosti 15. februara – o “političkoj nezavisnosti i vojnoj neutralnosti Srbije”. Ta inicijativa već dobiva podršku Vučićevih koalicijskih partnera, ali svejedno, to je tek otvorilo mnoga pitanja, prije svega šta bi tačno trebala značiti ta politička nezavisnost, i od koga? U svakom slučaju biće zanimljivo vidjeti kako će srpske vlasti u budućem tekstu formulirati proklamiranu političku nezavisnost.
„Politička nezavisnost“ – novi kamen oko vrata?
„Ako je cilj Beograda da se to protumači kao odmicanje od liberalnih vrijednosti Zapada i primicanje autoritarnim vrijednostima Istoka, onda smo u ozbiljnom problemu. No, mislim da to ipak nije bio Vučićev cilj i da je tu prije riječ o jednoj diplomatskoj nepromišljenosti i brzopletosti kako bi se poravnale štete izazvane špijunskom aferom”, ocjenjuje za DW beogradski vanjskopolitički komentator Boško Jakšić.
Državni vrh Srbije ponavlja da je Evropska unija strateško opredjeljenje te zemlje, ali Jakšić kaže „da ne razumije kako deklaracija u kojoj se govori o političkoj nezavisnosti to može spojiti. Dodatni problem je što takva deklaracija kasnije može predstavljati opterećenje na duži rok. To je recimo slučaj s preambulom Ustava o Kosovu, koja sada koči mogućnost da se naprave neki koraci ka rješenju kosovskog problema. Stoga, osim dnevno-političkih potreba, ne vidim neki dublji smisao u takvoj formulaciji”, napominje Jakšić.
Puštanje u optjecaj ideje o „političkoj nezavisnosti” za vojno-političkog komentatora Aleksandra Radića povezano je s predstojećim izborima. „Ako nemate neke velike uspjehe kojima se možete pohvaliti pred građanima Srbije, onda dobro zvuči teza da je Srbija drugačija od svih ostalih zemalja i da smo samostalni u odnosu na sve ostale. Nakon dosta loših vijesti koje su stigle iz EU, čini mi se da Vučić prepoznaje moment da ponudi naciji sliku neke alternative. To je donekle i poruka Evropskoj uniji: učinite nešto oko ubrzanja evropskog puta Srbije ili ćemo biti prinuđeni tražiti neki drugi put”, kaže Radić.
„Vojna neutralnost“ – što je to u praksi?
Situacija s „vojnom neutralnošću” je još kompliciranija. Srbija je još 2007. godine donijela deklaraciju povodom Kosova, u kojoj između ostalog stoji da „skupština Republike Srbije donosi odluku o proglašavanju vojne neutralnosti Republike Srbije u odnosu na postojeće vojne saveze do eventualnog raspisivanja referenduma na kojem bi se donijela konačna odluka o tom pitanju”.
Zašto je Srbiji potrebna nova deklaracija na tu temu kada, kako primjećuje Boško Jakšić, „ta proglašena vojna neutralnost Srbije nije možda formalno prihvaćena, ali se ipak na neki način tolerira u međunarodnoj zajednici?“
Jedina funkcija tog ponavljanja priče o vojnoj neutralnosti je pokušaj da se izbalansira taj neki novi moment zvani politička nezavisnost, smatra Jakšić:„Sama činjenica da se ministar Nenad Popović toliko obradovao toj najavljenoj deklaraciji meni je odmah znak da se to mora dopasti i Rusiji”, napominje Jakšić.
„Dojam je kako se sve čini da se pokaže kako vojna neutralnost nije samo prazna fraza, što je upravo bio predmet kritika od 2007. godine pa do danas, jer se tamo vojna neutralnost usputno spominje u samo jednoj rečenici”, smatra Aleksandar Radić. On skreće pažnju na činjenicu da je Srbija u pojedinim dokumentima već prilično jasno naglasila što bi tačno u praksi trebala značiti vojna neutralnost.
„Strategija nacionalne sigurnosti i strategija odbrane navode da Srbija neće pristupati vojno-političkim savezima, ali se isto tako odmah napominje kako je vojna suradnja s NATO-m i Organizacijom dogovora o kolektivnoj sigurnosti (ODKB) poželjna i korisna. Zato to posmatračima sa strane možda djeluje kao kontradiktornost”, objašnjava Radić.
Rusija – neiskren partner?
Pokušavajući rastumačiti što Srbija želi postići najavljenom deklaracijom i kakvu poruku njome želi poslati, Boško Jakšić skreće pažnju na to da su „deklaracije upravo ono što im ime kaže. To je samo pokušaj laviranja između Istoka i Zapada, naročito nakon afera Krušik i ruski špijun. I sve to uoči susreta Vučića i Putina, gdje bi trebalo popraviti odnose s Moskvom, a ne pokvariti ih sa Zapadom”.
„Moj dojam je da su odnosi s Rusijom ipak ozbiljnije poremećeni nego što se to na prvi pogled čini. Predsjednika Vučića čeka vrlo težak razgovor s Putinom i mislim da Rusija neće lako odustati od Srbije kao posljednjeg uporišta svojih interesa na Zapadnom Balkanu”, ocjenjuje Jakšić.
Aleksandar Radić dodaje da je „nesumnjivo da će afera s ruskim špijunom, bez obzira na propagandnu mašinu koja to pokušava relativirati, ipak smanjiti autoritet ruskog političkog i vojnog utjecaja u Srbiji. To je neminovno, jer ti tragovi vode ka Istoku i stvorena je slika o tome da možda suradnja s Rusijom nije toliko iskrena s ruske strane. Bar ne onoliko iskrena koliko to očekuje veći dio srpske javnosti”, zaključuje Radić.
