Ekonomski i politički utjecaj Rusije u regiji koja se često naziva Zapadnim Balkanom danas je predmet brojnih medijskih i državničkih istupa te procjena u dotičnim zemljama, kao i na razini Europske unije. I obično se tom pretpostavljenom uplivu pripisuje dalekosežni značaj, strategijska pozadina te impresivan obujam. Naspram teza koje govore o naraslim ruskim ambicijama u dimenzijama svojevrsnog bauka po te omalene europske države, međutim, još nije zabilježena ozbiljnija studija domaćih stručnjaka u spomenutoj regiji. Ili bar nije bila do srijede (24.6.), kada je u Banjoj Luci prezentiran rad “Ekonomske prilike u Rusiji i moguće posljedice po Zapadni Balkan (s fokusom na Bosnu i Hercegovinu)” u autorstvu neovisne Vanjskopolitičke inicijative BH iz Sarajeva i uz podršku njemačke Zaklade Friedricha Eberta.
Naslov analize smješta ovu temu zapravo u aktualni kontekst sankcija kojima je podvrgnuta Rusija nakon izbijanja rata u Ukrajini i sagledava odnose iz te perspektive. Zapadnjačke interpretacije već uobičajeno pripisuju ruskom vodstvu namjeru korištenja zapadnobalkanskih zemalja, prvenstveno onih koje (još) nisu članice EU-a, kao “mekog trbuha” ili “trojanskog konja” za širenje utjecaja na ostatak kontinenta. U tom smislu navode se u ovoj bosanskohercegovačkoj studiji konkretne izjave relevantnih protagonista kao što su izvjesni europarlamentarci i politolozi. Nerijetko se pritom iznose ocjene o ruskoj namjeri da se određene države doslovno zaustave na njihovom “europskom putu”. Ipak, komparativna analiza ekonomskih ulaganja i kretanja na relaciji između Rusije i navedenih država pokazuje da je riječ o ishitrenim i umnogome neutemeljenim opisima postojećih odnosa.
Gubici u Republici Srpskoj
Marko Radovanović, član gore spomenute think tank organizacije VPI BH, pojasnio je za Deutsche Welle da Ruska Federacija takav povećani utjecaj ostvaruje jedino u Srbiji. Preko otkupljene Naftne industrije Srbije (NIS), ruski Gazprom indirektno i direktno kontrolira, naime, oko četvrtinu prihoda budžeta Srbije, a ta se ekonomska poluga eventualno može prevesti u političku. Drugdje, pak, ne može biti govora o značajnijem udjelu, bosanskohercegovačkom entitetu Republici Srpskoj koji se u tom svjetlu najčešće spominje, možda i zato što takve teze odgovaraju stanovitim pozicioniranjima njezina vodstva.
No, pokazuje se da nije po srijedi sustavna ekonomska politika iza koje stoji ruski državni vrh, nego sporadični privatno-poduzetnički pothvati s rafinerijama nafte i ulja. I premda se radi o tradicionalno profitabilnim sektorima, Rusi tamo posluju s gubitkom i više novca izvlače iz budžeta negoli što potonjem doprinose. Još lošiji poslovni rezultati i politički odnosi na snazi su u Crnoj Gori pa u skladu s tim zasad ne može biti govora o većim šansama da se ekonomska međuovisnost prevede u iole osjetniju političku moć. “Na osnovu svega toga, a u kontekstu europskog puta zemalja Zapadnog Balkana“, rekao nam je Radovanović, “možemo ustvrditi da bi se Rusija prije zadovoljila ‘trojanskim konjem’ unutar EU-a. U tom svjetlu, dakle, Rusija ovdje nema namjeru zaustaviti i odsjeći te države od EU-a. Ono što bi joj svakako koristilo jest etabliranje većeg političkog utjecaja radi osiguravanja njezina utjecaja unutar te asocijacije, a ne izvan nje.”
Pogađaju li sankcije stvarno rusku ekonomiju?
Vanjskopolitička inicijativa BiH također smatra, na osnovi svoje analize, da sama ruska ekonomija posljednjih godinu dana relativno dobro podnosi krizu uvjetovanu sankcijama. “Posljedice sankcija i pada cijena nafte mnogo su blaže nego što neki zapadni komentatori tvrde”, dodaje Marko Radovanović. Kao postojeći problem iznosi se u analizi VPI-ja, međutim, nedovoljna diverzificiranost ekonomije Ruske Federacije i njezina ovisnost o izvozu fosilnih goriva.
Jelena Jurišić, pročelnica Odjela za komunikologiju Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu i etablirana analitičarka odnosa s Rusijom, također drži kako ruske tvrtke još uvijek ne figuriraju ozbiljno na zapadnobalkanskom prostoru. Prvenstveni razlog tome ona pak nalazi u regionalnoj političkoj, ekonomskoj i investicijskoj nestabilnosti te dakako odnosu prema ruskom kapitalu u regiji i EU-u. “A što se tiče teze o ‘trojanskom konju’, to je sasvim neutemeljeno”, rekla nam je Jurišić, “budući da Rusija već ima kudikamo značajnije adute unutar EU-a. To je ekonomija, odnosno gubici koje članice EU-a podnose uslijed sankcija Rusiji. Riječ je o izravnim gubicima, te neizravnim u vidu gubitka tržišta, poslova, investicija, radnih mjesta, i tako dalje.”
Hoće li se preko Zapadnog Balkana “lomiti koplja”?
Ona se međutim ne slaže s tvrdnjom o nediverzificiranosti ruske ekonomije, budući da je udio energetike u njoj već pao s nekadašnjih oko 80 na današnjih približno 55 posto te se dalje kreće u smjeru raznovrsnijih uporišta. Prema njezinom uvidu, veći problem u vezi s ruskim plinom pogađa EU čije su se članice učinile ovisnim o ruskom plinu. “Rusija itekako ima izlaz što se toga tiče, jer lako može naći nova tržišta, što je pokazala pod sankcijama. Uostalom, njezina se ekonomija ubrzano oporavlja, rubalj je proglašen najbrže rastućom valutom svijeta, inflacija je zaustavljena, ruske devizne rezerve rastu”, iznosi naša sugovornica. Konačno, ona smatra da je napose uloga ruskog Sberbanka na Zapadnom Balkanu podcijenjena: “Ivici Todoriću dali su kredit od 600 milijuna eura upravo za širenje po regiji, čime su i Todorić i Sberbank ovdje postali jaki igrači.”
Zaključno, VPI BH stavlja naglasak na činjenicu da se odnos Rusije prema Zapadnom Balkanu razlikuje od onog prema Ukrajini, Gruziji i baltičkim zemljama. To za regiju koja u biti uključuje države nastale iz nekadašnje Jugoslavije može značiti dobru priliku radi mogućnosti paralelne uspješne suradnje s Rusijom i s Europskom unijom. No može značiti i opasnost ako se preko te regije budu “lomila koplja” zbog neprincipijelnog odmjeravanja dviju suprostavljenih strana. Utoliko zanimljivijima ostaju otvorene dileme na kraju analize gdje se navodi: “U periodu dok je Rusija zaokupljena ekonomskom krizom i konfliktom u Ukrajini, EU nastoji konsolidirati svoj utjecaj na Zapadnom Balkanu. Pitanje je koliko efikasno to čini i u konačnici zašto to čini? Ako je samo zbog toga da bi spriječila ruski ili neki drugi neeuropski utjecaj, onda je ta politika jednako pogrešna kao i svaka druga koja za cilj ima geostrateško nadmudrivanje.”
