“Rođen sam u ratu, u ratu sam odrastao, u ratu sam išao u školu”, priča Amir (ime promijenjeno) mirnim glasom na tečnom njemačkom. Obučen u jeans i majicu sjedi na kauču u svom malom stanu u potkrovlju. U Koelnu, daleko od svog rodnog grada Kunduza, daleko od rata. Od februara 2014. godine živi u Njemačkoj, ponovo ide u školu, uči njemački. Naredne godine želi početi studirati informatiku.
Amiru je 25 godina. On ovdje planira svoju budućnost. Povratak za njega trenutno nije opcija. A čak i kada bi to želio taj korak bi za njega, kako kaže, mogao biti opasan po život. Od 2009. do 2012. godine on je radio za Bundeswehr kao prevodilac čime je navukao bijes talibana na sebe. Prijećeno mu je, dobio je pismo u kojem su mu talibani najavili osvetu optuživši ga da je “špijun” u službi neprijatelja. “Trebao sam ispričati sve što sam morao raditi za Nijemce.” U suprotnom oni bi mu se osvetili.
Amir se počeo plašiti, zbog čega se skupa sa dvojicom prijatelja i radnih kolega obratio Bundeswehru za pomoć. “Pisao sam im da želim u Njemačku”, kaže on. Nakon toga su on i njegovi prijatelji najprije morali mjesecima čekati. U oktobru 2013. godine u konačnici su dobili informaciju da smiju otputovati: Dobili su pravo boravka na osnovu “međunarodnopravnih i humanitarnih razloga” – kako se navodi u Paragrafu 22 Zakona o boravku. Ipak prije nego što je njihovo putovanje moglo zaista početi jedan od njegovih prijatelja je ubijen. I Amir je bio ugrožen. On vjeruje da talibani stoje iza svega. Njemačka vlada više vjeruje da je u pitanju kriminalna pozadina.
Nedovoljno dokaza
Amir i njegovi drugi prijatelji su uspjeli doći u Njemačku. On je sada na sigurnom. Ali zaista sretan ne može biti. Njegova zabrinutost za rođake je prevelika. Jedan od njegove braće – koji je također bivši prevoditelj za Bundeswehr – također živi ovdje, zajedno sa svojom porodicom u blizini Bonna. No ostatak porodice je još uvijek u Afganistanu: dvije sestre, tri brata i otac. Amir bih ih rado doveo u Njemačku, prije svih dvojicu braće. “Podnio sam zahtjev i za njih, nakon što su i njima, baš kao i meni, talibani prijetili. 04. septembra 2015. godine sam dobio dogovor od Ministarstva vanjskih poslova. Nažalost negativan.”
Amir ide do ormara i izvlači registrator sa dokumentima koji je do pola pun. Kompletna razmjena pisama sa njemačkim vlastima je ovdje. Na vrhu je pismo sa početka septembra. Informacije o “mogućoj ugroženosti” njegovog brata nisu bile dovoljne, stoji u tom dokumentu. Dolazak njegovog brata na osnovu spajanja porodice stoga ne može biti ispunjen. Nema konkretne ugroženosti? O tome Amir samo odmahuje glavom. “Trebam sada još jednom objasniti situaciju. Pri tome je ipak bilo jasno, koliko je loše sigurnosno stanje.”
Strah kao stalni pratilac
Tačno 24 dana nakon što je Amir primio pismo Ministarstva vanjskih poslova talibani su 28. septembra “pregazili” Kunduz i za nekoliko dana preuzeli kontrolu nad gradom. “Za mene je to bilo strašno. Dan i pol nisam mogao dobiti moje roditelje jer nisu funkcionirale telefonske veze. Nisam se mogao koncentrirati ni na što drugo, neprekidno sam mislio na njih i samo sam se nadao da su daleko od Kunduza.”
I zaista jedan od njegove braće i jedna sestra su sa svojim porodicama uspjeli pobjeći. Oni sada žive u Kabulu. Ali to naravno nije dugotrajno stanje, kaže Amir. “Njihova cjelokupna egzistencija je u Kunduzu. U Kabulu oni ne mogu i ne žele ostati”, kaže on. I da li su oni tamo zaista sigurniji? I u Kabulu stalno dolazi do napada, u kojima također smrtno stradaju i civili. Amir se nada da će oni ili otići natrag u Kunduz ili da će ipak uspjeti doći u Njemačku. “Želim da svi mi možemo ovdje živjeti u miru i slobodi jer svi su tamo zbog mog posla za Bundeswehr u opasnosti.” Strah za oca i braću i sestre je još uvijek prisutan, kaže on. Svaki put, kada uključi televiziju, strahuje da će ponovo vidjeti izvještaje o Afganistanu i da se opet nešto dogodilo.
Izjava koju Amir ne može razumjeti
Prije nekoliko dana Amir je u njemačkim medijima čuo vijest koja je u sasvim drugačija kada je riječ o Afganistanu. Za njega je to zbunjujuća vijest: njemački ministar unutarnjih poslova Thomas de Maiziere (CDU) je najavio da će tražitelji azila iz Afganistana, čiji je zahtjev za azil odbije, ubuduće biti brže vraćani u zemlju. Amir kaže da je mnogo njemačke razvojne pomoći stiglo u Afganistan, da su njemački vojnici i policajci doprinijeli tome da Afganistan bude sigurniji. “Stoga se može očekivati da Afganistanci ostanu u svojoj zemlji”, kaže Amir.
Afganistan može mnogo toga zahvaliti Njemačkoj, smatra Amir, i to ne naravno ne smije zaboraviti. Unatoč tome on ne može razumijeti izjavu ministra de Maiziera. “Svi ipak znaju šta se dogodilo u Kunduzu. Svako to može pročitati. Grad je u jednom trenutku bio potpuno pod kontrolom talibana.” De Maziere je, kaže Amir, doduše rekao da sigurnost u Afganistanu nije tako velika kao na drugim mjestima, ali iz njegovog ugla gledano i dalje je to “sasvim sigurno područje”.
Zemlja u ratu
On također smatra da je teško porediti izbjeglice iz Afganistana i iz Sirije što se stalno događa. “Ne može se paušalno reći: Jedni imaju više problema, drugi manje. Sirijci bježe od rata, a Afganistanci također”, kaže Amir. No on kaže da se ratovi ne mogu međusobno mjeriti. Afganistan, dodaje, se praktično nalazi u ratnom stanju više od 35 godina, od sovjetske invazije 1979. godine zemlja praktično ne miruje. Nasilje i teror su za ljudi pretužni pratitelji svakodnevnice. Brojni Afganistanci – kao i on sam – ne poznaju zemlju u mirnom stanju.
Amir se dobro snašao u Njemačkoj, govori jezik, i dobro se snalazi u svakodnevnici. On je “postao stabilan”, kako kaže. Njegova dozvola o boravku je trenutno još uvijek na ograničeno vrijeme. Ali ako sve bude uredu, ako dobije mjesto za studiranje, onda se nada, da će se to nakon tri godine promijeniti i da će dobiti neograničenu dozvolu boravka. I želi se dalje boriti za to da njegova porodica jednom ipak dođe kod njega. Skoro 5000 kilometara zračne linije se nalaze između Koelna i Kunduza. Domovina je daleko, a u njegovoj glavi ipak blizu.
