Region zapadnog Balkana, nakon zapadnih vojnih intervencija devedesetih godina prošlog stoljeća, i dalje je u haosu, razdijeljen međuetničkim tenzijama i demokratskim nazadovanjem, piše časopis American Interest.
Gubitak apetita
List navodi da su SAD, vjerujući da demokratska budućnost zapadnog Balkana leži u članstvu u EU, odgovornost za politički, institucionalni i ekonomski razvoj regiona ustupile EU.
Međutim, Evropa nije u potpunosti obavila posao, jer je EU, nakon prihvatanja Hrvatske i Slovenije, izgubila apetit za proširenje i zadržala ostatak regiona BiH, Srbiju, Crnu Goru, Albaniju i Makedoniju, da čekaju na pragu.
Brexit, migrantska kriza, uz porast antievropskih osjećanja u posljednjih nekoliko godina uzdrmali su temelje EU, i odložile proces pristupanja novih članica, a u isto vrijeme “krvave tenzije” u regionu i nedostatak razvoja samo su se “zagnojile”, ostavljajući siromašne i nestabilne države na periferiji Evrope, a vakuum koji se stvorio počeli su da popunjavaju drugi akteri, piše američki medij.
Rusija je potvrdila svoju tradicionalnu ulogu zaštitnika pravoslavnog stanovništva, koristeći Balkan kao tampon da spriječi dalju evropsku ekspanziju i učvrsti svoju sferu uticaja.
Rusija je utjecala na javno mišljenje među Srbima, Crnogorcima i Makedoncima kako bi ublažila entuzijazam za članstvo u EU i NATO, te je dodatno ojačala svoju moć kroz vojnu pomoć.
Sudeći po nedavno obavljenoj anketi Međunarodnog republikanskog instituta (IRI), makedonska podrška članstvu u NATO-u na najnižem je nivou od 2008., dok slično istraživanje obavljeno u BiH pokazuje da samo 18 posto Srba snažno podržava ulazak u EU.
Turska i zalivske države su odgovorile pojačavajući svoju podršku muslimanima na Balkanu, a pomoć koju pružaju nije uvijek benigna – Saudijska Arabija izgradila je džamije i dovela imame od Balkana do zaliva za vjerske nastave. Neki se zalažu za konzervativni vehabizam, koji je u suprotstavljen umjerenom islamu koji se stoljećima praktikuje na Balkanu.
Sve to dovelo je do porasta islamističkog fundamentalizma među lokalnim muslimanskim stanovništvom. S obzirom na to okruženje, nije iznenađenje da politika identiteta usmjerena na etno-religijski nacionalizam doživljava preporod.
Predsjednik RS-a Milorad Dodik pozvao je na referendum za nezavisnost, a poznato je da je on često putovao u Moskvu na konsultacije s Putinom. S druge strane, lider SDA Bakir Izetbegović redovno putuje u Istanbul da bi se slikao sa sve autoritativnijim turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom.
Poboljšanje saradnje
Kao još jedan znak povećanja tenzija, a uprkos stalnom prisustvu 5.000 NATO-ovih trupa i snažnom protivljenju zapadne alijanse, kao i Srbiji i Makedoniji, Hašim Thaci pozvao je na uspostavljanje vojske Kosova, a Srbi su pokušali da usmjere voz ukrašen sa sloganom “Kosovo je Srbija” na Kosovo.
Albanski predsjednik Edi Rama često govori o potrebi za poboljšanje saradnje između njegove zemlje i Albanaca na Kosovu i u Makedoniji, što je navelo kritičare da ga optuže da pokušava da uspostavi “Veliku Albaniju”.
S urušavanjem Bliskog istoka i nuklearnim prijetnjama Sjeverne Koreje, postavlja se pitanje zašto bi Balkan uopće bio bitan Zapadu?
Odgovor na to, navodi American Interest, jeste da blizina regiona Evropi znači da destabilizacija na Balkanu može brzo da postane problem za Evropu.
Region je 2015. bio glavni put za više od milion migranata koji su bježali u Njemačku i Švedsku, a kriza je mogla da bude mnogo gora da lokalni lideri nisu uspjeli da ostave po strani svoje razlike i zajedno rade.
List zaključuje da, ako regionalne tenzije i dalje eskaliraju, ovakva saradnja ne može da se očekuje za narednu krizu i to predstavlja kako humanitarni, tako i sigurnosni rizik, jer će borci Islamske države nastaviti da iskoriste haos i uđu u Evropu.
Kako se navodi, Rusija je dugo nadgledala podjele u ovom regionu kako bi poduprla svoje strateške prednosti nad Evropom, a povećana ravnodušnost ili netrpeljivost prema zapadnim institucijama ide u korist Kremlju.
Bez sidra u zapadnim institucijama, iliberalna demokratija i porast vjerskog fundamentalizma će vjerovatno postati norma u regionu.
Prema nekim posmatračima, prekrajanje nacionalnih granica jedini je način da se riješe ove višegodišnje etničke podjele. Međutim, činjenica je da ne postoji način da se iscrtaju granice, a da nijedna etnička grupa nije na gubitku.
Uprkos ratovima u BiH, još postoje oblasti, kao Sarajevo, gdje Srbi, Hrvati i Muslimani žive rame uz rame. Štaviše, jednostavna razmjena zemljišta, zasnovana na etničkoj većini je recept za haos na Balkanu.
Rješavanje sukoba
Na Kosovu, Srbi u Mitrovici se opiru albanskoj većini i žele da se pripoje Srbiji, a kao što postoje albanske zajednice u Preševskoj dolini na jugu Srbije, na papiru bi se moglo pretpostaviti da bi dvije teritorije samo mogle zamijeniti populacije. Ipak, razmjena Mitrovica-Preševo izazvala bi borbe nad teritorijom, jer se ne graniče sve enklave, a iz istog razloga, malo je vjerovatno da će Srbija pristati na predaju većinski muslimanskog Sandžaka BiH, navodi American Interest.
Bolji način je da se uspostave i ojačaju regionalne institucije da olakšaju ekonomsku i političku koordinaciju i rješavanje sukoba.
Carinska unija mogla bi da bude korak u pravom smijeru, ali ne i zamjena za ulazak u NATO i EU, piše ovaj časopis.
Nažalost, EU je sve samo ne napustila svoju strategiju proširenja za region, zbog straha da će je preplaviti jeftina radna snaga, ali možda bi za nju bilo bolje da primi zapadni Balkan, što bi moglo da dovede do povećanja regionalne saradnje, samim tim i smanjenja međuetničkih tenzija.
List navodi i da je integracija u NATO jednako važna i lakše ostvariva za zapadni Balkan, a nakon Crne Gore vrata se otvaraju za Srbiju, Makedoniju, Bosnu, čije bi pripajanje poslalo signal da se Balkan vidi kao dio Zapada i da će pomoći odupiranju ruskog nadiranja.
Zapad se nalazi pred teškim izborom – ili će tretirati Balkan kao strateško sredstvo ili rizikuje da izgubi region u ruskom uticaju, uz infiltraciju islamskog ekstremizma.
U septembru prošle godine, BiH je podnijela zvaničan zahtjev za prijem u EU, što bi Brisel trebalo da ozbiljno razmotri, a nakon Crne Gore NATO treba da uzme i Srbiju i BiH kao buduće članice.
Sa previranjima u EU, integracija sa zemljama je važnija nego ikada, zaključuje američki list.
Do skora je vladalo mišljenje da je NATO intervencija u BiH bila jedna od krunskih uspjeha post-hladnoratovske ere Zapada – Milošević je poražen, Kosovo proglašeno nezavisnim, i danas su tri zemlje zapadnog Balkana članice NATO-a. Međutim, skoro dvije decenije od Ohridskog sporazuma, region je i dalje u haosu, razdijeljen međuetničkim tenzijama i demokratskim nazadovanjem, piše u svojoj analizi časopis American Interest.
