Kada je Sovjetski savez u decembru 1979. godine izvršio invaziju na Afganistan, došlo je do prave pometnje u Sjedinjenim Američkim Državama. Neočekivana brutalna agresija Moskve shvaćena je i kao udar na svjetski poredak i vrlo mogući uvod u preraspodjelu moći i interesa.
Ponuđena pomoć
Džimi Karter (Jimmy Carter), tadašnji predsjednik SAD, već u februaru 1980. poslao je pismo predsjedniku Jugoslavije Josipu Brozu Titu informirajući ga o stajalištima američke vlade u vezi sa stanjem u Afganistanu. U pismu je Karter Titu ponudio i svaki vid neophodne pomoći Jugoslaviji, kako bi ona ostala izvan dometa Moskve i nastavila biti ključni faktor Pokreta nesvrstanih.
To se navodi u upravo objavljenim izvještajima Stejt departmenta posvećenim stanju u Afganistanu od 1977. do 1980. godine.
Iz brojnih dokumenata, s kojih je skinuta oznaka tajnost, može se iščitati koju je ulogu Titova Jugoslavija imala u tadašnjem svjetskom poretku.
Tako se može naći nekoliko dokumenata u kojima se opisuju direktni razgovori američkih i sovjetskih zvaničnika u kojima se ističe i važnost da Jugoslavija ostane netaknuta, ali i cjelovita i stabilna država, te da je to bio bitan američki nacionalni interes na globalnoj sceni.
Dokumenti govore o stanju u Afganistanu, ruskim aktivnostima i zločinima koji su počinjeni, otporu koji se konstituira…
Iz dokumenata se može iščitati da su se Amerikanci bojali da bi SSSR mogao izazvati prevrat i u Jugoslaviji i ustoličiti sebi odanog lidera. U tom kontekstu spominjane su još i Čehoslovačka, ali čak i Rumunija.
Analitičari Vašingtona stalno su upozoravali da invazija na Afganistan uopće ne utječe na sovjetsku vojnu moć, da je svega pet, od ukupno 173 divizije, angažirano na tom ratištu i da bi Moskva komotno mogla voditi paralelno više ratova, uključujući i najmanje jedan na evropskom kontinentu – u Jugoslaviji!
Strateški interes
Kada je Jugoslavija u pitanju, SAD su bile strateški zainteresirane da Titova vlast održi stabilnom svoju politiku kada je rat u Afganistanu u pitanju. Ističe se i detalj da je zvanični Beograd među prvima, i to vrlo oštro, osudio sovjetsku invaziju. Često se kroz dokumente ističe da je Jugoslavija postojana u svom stavu, da ga ne mijenja i da ga postepeno prihvata i većina ostalih država Pokreta nesvrstanih.
U debatama o Jugoslaviji u to doba i u vezi s Afganistanom, stalno se provlači i strepnja da bi Sovjetski savez mogao izazvati promjenu režima u Beogradu, suočen sa sve većim otporima svojoj politici u svom vojnom savezu – Varšavskom paktu.
Zvanični Vašington u više je navrata Titu nudio tješnju saradnju, pa čak i neku vrstu ulaska u NATO!
Jugoslavensko oružje u Afganistanu
Iako je Tito najoštrije osudio sovjetsku invaziju na Afganistan, Jugoslavija nije prihvatala da se direktno upliće u tamošnji rat. Na jednom sastanku u Vašingtonu debatiralo se o tome kako da se jugoslavensko, tada vrlo kvalitetno oružje, nađe u rukama pobunjenika.
Posebno je zanimljivo bilo pratiti raspravu kako da se SAD domognu raketa „Strela“.
Predloženo je da Egipat, koji je vrlo snažno podržavao pobunu u Afganistanu, koristeći dobre veze s Jugoslavijom, kupi to oružje i prebaci ga pobunjenicima u Pakistanu, a odatle u Afganistan.
Planeri su prihvatili tu ideju i ona je prenesena Egipćanima.
