Vlada Baracka Obame vrlo oštro se odnosi prema onima za koje sumnja da su odali bilo kakve tajne informacije. Sada su na metu stigli i mediji. Vlada pokušava sve kako bi novinare prisilila da odaju svoje izvore.
Ponekad je dovoljna samo jedna rečenica da pokrene pravu lavinu. Tako je bilo 23. lipnja ove godine. Tada je David Gregory, voditelj jedne od najvažnijih i najstarijih političkih talk-show emisija na američkoj televiziji – Meet the Press – upitao novinara „Guardiana“ Glenna Greenwalda ne bi li on trebao biti osuđen budući da je objavio informacije o radu NSA koje je dobio od Edwarda Snowdena.
Ovo pitanje i odgovor Glena Greenwalda, proširili su se internetom poput požara. Posebno su se novinari digli odmah na noge i to – s pravom. Na koncu, jedan od najutjecajnijih novinara u Washingtonu upravo je svog kolegu zapravo upitao nije li on time također počinio izdaju svoje zemlje? Nešto prije ovog događaja, zastupnik Republikanaca u američkom Kongresu, Peter King, zatražio je naime slično – da se Glena Greenwalda krivično kazni. Činjenica da je i sam Gregory u svojoj emisiji postavio ovo pitanje govori već dovoljno sama po sebi. Rasprava oko toga smiju li novinari koji posjeduju tajne dokumente iste objaviti ili ne – očito je postala dio političkog mainstreama zemlje.
U zatvor zbog izvora
Objavljivanje nepoželjnih ili tajnih informacija od strane medija i novinara, vlastima je oduvijek bilo trn u oku. U SAD-u primjerice, pod određenim okolnostima novinari ovdje mogu sudskim putem biti prisiljeni odati, odnosno, objaviti izvore svojih informacija. Jedan od najpoznatijih slučajeva do sada bio je onaj reporterke lista New York Times, Judith Miller, koja je 2004. godine, osuđena na 18 mjeseci zatvora jer nije htjela odati svoje izvore. U zatvoru je provela 12 mjeseci. Tada se naime javio njezin informant i oslobodio je obveze na šutnju.
No, zatvorske kazne za novinare su do sada bile izuzetak. Njih se nije krivično gonilo čak ni u velikim aferama kao što su bile one vezane za rat u Vijetnamu ili aferu Watergate zbog koje je Richard Nixon morao dati ostavku. Ali, to ne znači da se na novinare ne vrši pritisak. “Već odavno se novinare u SAD-u moli, traži ili pak prisiljava da odaju svoje informante ukoliko je riječ od temama vezanim za sigurnosnu politiku. Oni to najčešće ne čine, pa se na njih vrši daljnji pritisak”, kaže Frederick Schauer, stručnjak za ustavna pitanja na Sveučilištu u Virginiji. A vlada Baracka Obame očito je po ovom pitanju pronašla nove načine kako da postigne ono što želi.
Državni odvjetnici protiv novinara
Trenutno američki sudovi razmatraju tri aktualna slučaja u kojima vlada pokušava novinare prisiliti na objavljivanje izvora njihovih informacija, odnosno, slučajeve u kojima se vlada već dokopala tih informacija i to metodama kakve koristi tajna služba. Najpoznatiji od ova tri, je slučaj zaplijenjenih tajnih snimki telefonskih razgovora novinske agencije Associated Press (AP). Američko ministarstvo pravosuđa je naime tijekom dva mjeseca zaplijenilo više do 20 telefonskih i fax priključaka u pet ureda ove Agencije. Istodobno je zaplijenjeno i nekoliko priključaka mobilnih telefona reportera. AP je ovu akciju primijetio tek u svibnju 2013. godine – godinu dana nakon njezina završetka. Razlog ovom prisluškivanju nikada nije javno priopćen. AP pretpostavlja kako je razlog bio izvještavanje o jednom spriječenom terorističkom napadu.
Drugi slučaj se tiče reportera lista New York Times i stručnjaka za rad tajnih službi, Jamesa Risena. Jedan sud je naime u srpnju ove godine donio presudu kojoj se Risena prisiljava da u jednom sudskom procesu svjedoči protiv bivšeg suradnika CIA-a. Njega optužnica tereti da je novinaru Risenu odao povjerljive informacije koje je ovaj pak 2006. godine u knjizi o radu CIA-e iznio u javnost. Sam Risen naglašava kako bez obzira bude li čak morao u zatvor, da on neće svjedočiti.
Samo je Nixon nanio više štete
Treći i vjerojatno najpoznatiji slučaj tiče se novinara Fox News-a, Jamesa Rosena. Ministarstvo pravosuđa u njegovom slučaju nije samo zaplijenilo njegove telefone i elektronsku poštu, već su na osnovu svih mogućih podataka izradili i njegov profil kretanja. Rosen je u oči američkih vlasti upao u trenutku istrage protiv bivšeg suradnika ministarstva vanjskih poslova, Stephana Kima. Državni tužitelj Kima naime tereti za odavanje tajnog izvješća o Sjevernoj Koreji. Sam Rosen je tijekom ove istrage objavio članak koji je sadržavao informacije iz ovog izvještaja. Ono što je u ovom slučaju posebno sporno i osjetljivo je činjenica da je ovoga puta i sam Rosen tijekom pretresa službeno bio terećen za suučesništvo u izdaji. A to je apsolutna novost. Do sada još niti jedan novinar u SAD-u nije bio optužen za izdaju zbog objavljivanja tajnih informacija. “Objavljivanje naloga za pretres u slučaju Rosen jasno pokazuje kako je predsjednik Obama zakoračio u jedno područje u koje do sada nije zakoračio niti jedan američki predsjednika. Do sada je samo Nixon novinarstvu nanio veću štetu od Obame”, navodi pravnik James C.Goodale iz New York Times-a.
Novinari – veleizdajnici
“Mislim da postoji realna mogućnost da će u budućnosti biti izricane presude u kojima će same novinare optuživati za špijunažu jer su povjerljive podatke podastrijeli javnosti”, kaže Jane Kirtley, profesorica za medijsku etiku i pravo na Sveučilištu u Minnesoti. Dosada za ovakve pravne poteze u SAD-u jednostavno nije postojala zakonska osnova jer novinari dosad nisu potpisivali nikakve ugovore o povjerljivosti a u SAD, za razliku od recimo Velike Britanije, ne postoji zakon o čuvanju tajni. No to se mijenja. “Već sad neki političari u Kongresu traže da se objavljivanje povjerljivih dokumenata na Internetu tretira kao odavanje tajni teroristima ili neprijateljima”, kaže Kirtley. I točno ove argumente je vojni tužitelj iznio u slučaju “zviždača” Bradleya Manninga. No “majka svih procesa zbog veleizdaje” bi trebao biti proces protiv Juliana Assangea – ukoliko do njega dođe. O ishodu ovog procesa će ovisiti što novinari u 21. stoljeću smiju a što ne smiju.
