Kada sam se spustio iz Café de Paris u centru Monte Carla i obišao grad do gornjeg djela, u jednom trenutku osjećao sam se čudno. Ne iz patriotskih razloga, odnosno nacionalističkih, nego mi je samo onako bilo čudno. Eto me na mjestu gdje mnogi sanjaju nekada otići, što i nije neka teška akcija, ali svakako jeste skupa i ima svačega.
Ispred kafića sve je, onako, stilski. Najstariji kazino i dosta skupih kola, Ferarija, takoreći važnih ljudi iz svijeta poznatih. Turisti i silikoni u suživotu. Monumenti Formule i svašta nešto.
Ta mala država, nadomak Francuske i Italije, možda veličine, recimo, mog voljenog grada Novog Sada, apsolutno je jedna od skupljih predstava života.
Sve ovo ne bi bilo važno kad se ne bih sjetio Monaka, odnosno Monte Carla, u nekom drugom smislu, a to je da ova zemlja koja ima gotovo sve, uzima još malo novca od mog rodnog Kosova.
Možda nikada nećemo saznati koliko, ali eto uzima ih svaki dan – minut, SMS, svaku pošiljku, sliku, nemam pojma šta sve. I oni su nam vjerovatno zahvalno činili usluge. Ali, van tog nacionalnog trenutka, osjetio sam gnev misleći o tome i nemirno sam posmatrao stvari. Ne onako u ludilu, kao da mrzim sve ljude koji imaju, ali to mi je bilo fenomenološki zanimljivo.
Kosovska telefonija
Monaco telekom, odnosno Vala, funkcionisao je na Kosovu kao prvi operater i onda je došao Ipko, zajedno sa slovenačkom firmom. Kosovo i Srbija slijedeće što su se, kao, dogovorili pa onda nisu, jeste – uskoro postizanje dogovora o kosovskoj telefoniji. I što da ne, to može biti samo jeftinije.
Vjerujte mi, ima ljudi sa Kosova koji zovu Srbiju i obrnuto – i to mnogo njih. Ali, oderu ih, kao da zoveš putem satelita iz svemira. I često prebacuju neke pozivne šifre, kao iz Kine. Zašto? Ma, samo onako, da makar dok ne saznate koliko košta, budete radoznali ko li vas to zove.
Da bi Kosovo moglo da razgovara putem telefona, impulsi su krenuli veoma rano.
Zbog bombardovanja i nedostatka servisa, moglo se tu i tamo zvati samo u gradu. Pisma su se vraćala. Mnogim kolegama novinarima, posao je otprilike izgledao ovako: prvo napišeš tekst pisaćom mašinom, a kasnije na računaru, odštampaš i staviš vijest u koverat, ideš do autobuske stanice i pitaš može li neko da ode do redakcije. Može – neki studenti uvijek putuju iz jednog grada u drugi. I recimo, objasniš da je važno, onako kao putem glasnika.
Putovanje vjerovatno traje drugo zbog bombardovanja mostova i nedostatka asfalta na većini puta do Prištine, recimo iz Peći i i tih 80 kilometara u vremenskom prevodu traje pet sati.
Lik prvo ode do stana, možda je umoran i zaboravi na vaše pismo. Sjeti se sutra i odnese pismo u redakciju da biste vi saznali prekosutra da je nešto bilo prekjuče.
Tada sam još bio klinac, ali sjećam se dolaska prvih SIM kartica koje su se valjale jedino na crnom tržištu u vrijednosti od petsto maraka nadalje. Mnogima su vjerovatno služile da ih neko zove. Minuti i poruke skupe kao krv, a kartica i nema.
Tu su bile i neke srpske kartice. Ali, o tom potom. Sada na Kosovu postoji više kompanija, 3G i 4G, ali i dalje svi, i Srbi i Albanci, plaćaju preko, jer je pozivni +377. Moram priznati da zvuči cool imati prefiks Monaka, ali ne baš toliko cool ako treba da se plati. I +386 nije kosovski.
I šta je problem?! Ništa naročito, osim to da sa slobodom kretanja možete izgubiti obavještenje o nekoliko propuštenih poziva, možda važnih ili vas ostavi djevojka, dečko, jer nije obavješten, a i ne može da shvati da nemate dometa. Gdje baš sad, u 21. vijeku nema dometa, ma daj!
Kosovu i Srbiji predstoji razgovor u Briselu o tome da li će Kosovo dobiti svoj +38. I naravno, to je znak državnosti, ako Kosovo dobije prefiks. Kapiram da su srpske firme zainteresovane da uđu na Kosovo i da šire tržište. Totalno razumno, jer biznis je biznis. I može, što da ne, ionako su srpske firme telefonije jeftinije, ruku na srce. Na Kosovu se od kompanija ne dobija mnogo – niti minuti, niti poruke, niti internet, a o gotovo besplatnim telefonima da ne pričamo.
Dva goluba
Ali, i Srbi i Albanci putuju sve više, imaju veze, rodbinu..
Pošto je funkcionisanje dometa važna i istorijska stavka, za sada je najbolji savijet da nosite po dva goluba u torbi – jednog za Kosovo, drugog za Srbiju.
Da se razumemo, sada funkcioniše Viber i neke druge besplatne aplikacije. Na Kosovu se samo hitna pomoć ne može zvati putem interneta, ali kapiram da mora nešto postojati. Sve ostalo je tu.
Čim uđete na Kosovo, nakon mosta pokušavate da obavjestite ljude da vas neće biti. Njušite i ližete telefon dok izgovarate posljednje riječi kao da dometa više nikada neće biti.
I situacija u Srbiji je slična. Recimo, ako dolazite u Beograd, a autobus ne stane na nekoj benzinskoj pumpi gdje se prodaju SIM kartice, taj što mora da vas čeka, čekaće sve dok se ne pojavi neko ili nešto što će čudesnim putem moći da promjeni situaciju. Ako ga nema, možete da zovete jedino ako vozač to želi, ali ako ne – ništa.
Fiksna telefonija na Kosovu ima prefiks Srbije, nemamo pojma kako to radi, ali kapiramo da Kosovo nešto mora da plaća i Srbiji. I što da ne, makar se može lakše zvati.
Međutim, još veća stvar je kada želite da zovete nekoga. Zamislite, zovete nekoga na Kosovu pa vam se ne javlja ili obrnuto, pa pokušavate sve vrijeme, u nedostatku informacija da poruke nisu statusno neutralne, pa se nikad ne mogu slati, ni s dometom, a ni bez njega.
Pošta odavno ne ide na Kosovo iz Srbije. Odnosno, ide do sjevera i do Gračanice, ako znate gdje je treba pokupiti. U suprotnom se vraća nazad. Tako je i sa Kosova. Palo mi je na pamet da pošaljem nešto što nakon nekoliko dana smrdi, ali nisam želio da osjećam smrad kad mi pošiljka nekim slučajem stigne natrag.
Brisel je grad gdje se ukrštaju kulture, svakog dana neko pregovara sa nekim. Ali, to je i grad koji bi trebalo da služi za edukaciju. Ako baš idete, možda vidite nešto pametno. Ili, makar, ako vam Monako ne privuče pažnju zbog toga kako može da uzme novac od neke zemlje gdje nema šta više da se uzme, onda se pitajte o tim novim i starim zgradama, čišćenju puteva, služenju po restoranima, funkcionisanju različitosti… I kako ko šta priča i zašto.
Ne volim naročito taj grad, ali kad već idete, bre, toliko puta, zar ne možete nešto da naučite, makar da vidite gdje je svijet otišao, a čime se mi bavimo.
Rješenja ima
Moram govoriti mojoj majci da me zove sa dvije nule, ili plus, ili direktno, da proba sve načine i na jedan od njih će me dobiti, a ako ne, da piše poruku na internetu, pa ću je nazvati kasnije. Ako ne može ni to, postoji idejno rješenje – Golub Express, nova pošta koja se šalje bez obzira na sadržaj pisma. I što da ne, tim putem se može smanjiti i nezaposlenost i napetost i slične stvari.
Rješenja uvijek ima i to se može lako rješiti, bez statusa, jer mi smo svakako svuda u romingu. Ponekad, i kad ugasimo roming, on radi i plaćamo ga. Šta je problem u tome da se dobije kod? Sada postoje i virtuelni operateri i komunikacija se ne može spriječiti. A mislim da je i Srbima na Kosovu važno da plaćaju jeftinije.
U vrijeme dvojnika, parnih telefona, mogli ste da se zabavljate. Onako, malo se čuje blijedi zvuk komšija i njihovi intimni razgovori. Pa telefoni s kružnim brojčanikom, nekad bi se zaglavili, pa je bila fora da okreneš nulu kad ne čuješ. Taj poduhvat se podrazumijevao i kad nećeš nekoga da čuješ, pa mu kažeš da ne čuješ i onda spustiš slušalicu.
”Halo, aljo, alo, ne čujem vas. Okrenite nulu ili kupite novi telefon!”
P. S. Ako se nekad ne javljam na telefon, dragi drugari, lako me naći. Ako se javlja ona žena koja ponavlja da me nema, idite do željezničke ili autobuske stanice, nađite autobus koji ide za Gračanicu ili Prištinu, pa recite vozaču da kaže gazdi, da obavjesti mog druga tamo, da me on sa slovenačkog telefona zove na ovaj moj iz Monaka da mi kaže da vam trebam. I idite kući i čekajte poziv.
