Rat u Bosni i Hercegovini mogao je objektivno početi već u jesen 91. godine. Ja lično mislim da imam dosta zasluga da nije došlo tad do rata. Međutim, kada su Slovenija i Hrvatska izašle iz Jugoslavije, to više nije bila Jugoslavija, to je bila krnja Jugoslavija ili velika Srbija. Pred nama je bio izbor da li da prihvatimo da BiH ostane sa Srbijom i Crnom Gorom u toj krnjoj Jugoslaviji, što znači praktički da ostanemo pod vlašću Miloševića, kao broj jedan čovjeka, i Karadžića, kao broj dva čovjeka u BiH.
Pa i tada nije se taj rat mogao izbjeći, jer Hrvatska se sigurno ne bi složila sa time da Jugoslavija uzme kompletnu BiH. Hrvati to ne bi prihvatili.Tuđman to ne bi prihvatio. Došlo bi do rata na teritoriji BiH tako i tako, čak, recimo, da mi i nismo izglasali nezavisnost.
Mi smo, srećom, izglasali tu nezavisnost poslije onog referenduma i taj rat zbog toga nije građanski rat, nego je napad na jednu nezavisnu zemlju. Referendum je odigrao ključnu ulogu u pravnom statusu toga rata. Zna se da je kasnije i Haški tribunal u tri maha – u slučaju Aleksovski, u slučaju Tadić, i još jednom slučaju, mislim da se radilo o predmetu protiv Blaškića – utvrdio međunarodni karakter sukoba u BiH. Dakle, radi se o agresiji, o međunarodnom sukobu u kome je BiH bila napadnuta zemlja i u kome je BiH imala pravo na legitimnu odbranu.
Uvjeren sam da će se BiH, da odmah definišem šta, postepeno očuvati, opstati i postati normalna država. Uvjeren sam u tu stvar. Ne bih mogao prognozirati kad će to da bude, ali istorija teče prilično brzo na ovim prostorima, pa će možda biti brže nego što mi i očekujemo.
Prvi kamen temeljac toga uvjerenja je: nema promjene granica u jugoistočnoj Evropi. Ni u čemu se svijet toliko ne slaže koliko u tom pitanju. U tom pitanju nema skoro izuzetaka, izuzev pojedinačnih – lord Owen se javlja itd., ali kad je riječ o zvaničnim stavovima, o državnim vrhovima, postoji apsolutna saglasnost da nema promjene granica. Prema tome, BiH opstaje u svojim granicama.
Ta činjenica će učiniti da će slabiti postepeno srpski i hrvatski ekstermizam koji se zasniva na nadi da je moguće razoriti BiH. Prije svega mislim na srpski. Mislim da su čak i hrvatski malo ekstremniji elementi prihvatili tu činjenicu postojanja BiH, što sa srpskim ekstremistima još uvijek nije slučaj. Oni se još uvijek nadaju da bi se te granice mogle da promjene, zbog Kosova, zbog Crne Gore itd. O tome nema govora i to sam apsolutno siguran. Dakle, oni mogu de se još sa nama na neki način natežu, kako bih to rekao, sa nama koji branimo taj koncept cjelovite BiH, ali prije ili kasnije će vidjeti da je to jedna jalova borba i okrenut će se dogovoru sa Sarajevom. Okrenut će se glavnom gradu svom, da se dogovore oko nekih pitanja.
To je jedna stvar. A druga stvar, neminovno je stvaranje jedinstvenog ekonomskog prostora u BiH. To je neminovan proces, jer u protivnom imamo siromaštvo u BiH, koje će pogađati ljude iz godine u godinu, sve dok takav jedinstveni prostor privredni ne budemo imali. Shvatit će i oni najokorjeliji da to više ne ide. Suočeni sa činjenicom siromaštva, sa tom jednom neumoljivom činjenicom, koja jednako pogađa ljude i u Sarajevu, i u Tuzli, i u Banjoj Luci, koja dakle nije neka specifična nacionalna osobenost, niti se tiče samo jednog naroda – tiče se svih građana BiH.
Dakle, jedinstven ekonomski prostor, nepromjenljivost granica, neminovno kretanje BiH ka Evropi, protiv čega više niko nema, jer je to proces koji se ne da zaustaviti – kome se to sviđalo, kome ne sviđalo – dakle, tu su ta tri faktora koja su – uz neke unutrašnje procese, a to su povratak ljudi, uspostavljanje pravne države, uspostavljanje svih konzekvenci iz odluke o konstitutivnosti naroda itd. – čini mi se, aksiomi. Kada se podvuku, iz njih se izvlači zaključak: Bosna opstaje i postaje normalna država.
