Alenu Islamoviću malo šta nije rečeno. Pjevač koji je obilježio „Divlje Jagode“, „Bijelo dugme“, „4 asa“, ali sa istim uspjehom izgradi o i solo karijeru, jedan je od onih ljudi koji razbijaju stereotipe. Roker mekog srca, veliki prijatelj, odličan roditelj, djed za poželjeti, ovom prilikom govorio nam je o životu, sudbini, slučajnosti, ali i još mnogo čemu…
Seks, droga, alkohol
Alen Islamović već godinama živi zdravim životom. Kako to uspijevate? Nekako zvuči nespojivo da roker živi na takav način?
– Cijelog života sam ljubitelj sporta. Odlično sam igrao nogomet do svoje 15. godine, kao senior u stonom tenisu sam bio reprezentativac BiH. Danas sam opet u sportu, igram tenis, vodim teniski klub „Una Gem“ u Bihaću. Ove godine smo ugostili bh. tenisku reprezentaciju u meču protiv Turske za Davis cup. Mnogo sam slobodnog vremena potrošio da lobiram kod političara da ovaj sport opstane u Bihaću i da jedan organizirani klub ima podršku. Ne mora to biti finansijska podrška, ja sam tu kad zaškripi. Ne volim kad neko mene i moj trud šikanira, tad sam opasan i trostruko vraćam onima koji mi kopaju jamu.
Kod nas sport propada jer su organizacije korumpirane, njihovi predsjednici, uprave, podli političari, kokošari koji, ako njih nema u kombinaciji, uništavaju sve što je sportsko. Sport ko ne osjeća ne treba mu ni prilaziti. Ja živim sportski i zato sam drugačiji roker.
Vjerujete li u sudbinu ili u slučajnosti? Je li se nekad nešto desilo pa ste pomislili – e, ovo je moralo biti?
– Ima i sudbine i sreće. Kad sam odbio prvi poziv u „Bijelo dugme“ 1984. godine, govorio sam sebi: „Budalo, ovo ti više nikada neće doći.“ Ali eto, došlo je 1986. To bi mogla biti sudbina. A sreća je da to tamo Tifa sa slabim iskustvom po koncertima nije mogao odrađivati pa se sudbina opet poigrala sa mnom. Tad sam priliku zgrabio objeručke.
Kad se spomene rokenrol, prvo na šta ljudi pomisle su seks, droga i alkohol. Vi nekako više volite vrtlarstvo i pecanje? Jeste li nekada pripadali ovoj prvoj skupini?
– Kad si popularan i ponekad pušten s lanca, normalno je da te ljudi uvuku u seksualne igre. Lijepe djevojke su stalno prisutne oko benda. Drogu nikad nisam probao jer sam odgojen u maloj bihaćkoj provinciji gdje to nikom nije padalo na pamet. I bez opijata sam uživao u muzici. Ako sam konzumirao alkohol, to su bile neke proslave, rođendani, svadbe, druženja uz dobar roštilj. Danas evo ne pušim već 12 godina, na koncertima pijem vodu, a i prije njih.
Ako prije koncerta popijem pivo, ono me tjera na podrigivanje i onda se malo patim kad pjevam, pa sam shvatio da mi ni to ne treba. Kada radite ovaj posao ovako dugo, ključna stvar je ne ulaziti previše u sve to. Seks razara porodicu, droga uništava tvoju egzistenciju, gubiš porodicu, prijatelje, sve lijepe stvari koje čine život, a alkohol pravi budalu od tebe.
Kako uspijevate da godinama živite u skladnom braku? Da li je Vašoj supruzi potrebno mnogo razumijevanja ? Da li Vas je pratila na nekim turnejama?
– Moj brak je mala organizirana firma u kojoj se zna šta ko radi. Moja supruga je organizator te firme, moje je da zarađujem za tu firmu i donosim plodove svog rada kući i da ih ne rasipam okolo kao što su neki radili pa su im se porodice raspale. Povjerenje je ključ opstanka, doza ljubavi i poštovanja mora biti prisutna.
Moji su ponekad išli sa mnom na neke događaje, ne stalno. Na velike koncerte, na dočeke Novih godina… Birali su sebi gdje žele ići i ja sam im to priuštio.
Vrhunac karijere
Šta nosite sa svojih nastupa?
– Koncerti su prekrasna stvar, pogotovo ovi sa „Bijelim dugmetom“. Tu se raspametim i uživam. Svi su koncerti slični, urnebesni, raspjevani, nema više čupanja pramenova kose, dugmadi sa košulje… Čak se i sa fanovima poslije koncerta fotografiram i razgovaram. Ništa mi nije teško jer znam da su to iskreni fanovi koji su kupili ulaznicu da čuju i vide koncert da uživaju zajedno sa nama. Negativnih mišljenja ima, ali šta mi tu možemo kad masa odlučuje.
Koji period života Vam je najdraži, „Jagode“, „Dugme“, samostalna karijera ili ovaj novi val „Bijelog Dugmeta“?
– To su četiri faze mog života, i sve su mi drage. Među dražima je i rad sa „4 asa“, Kalember, Dujmić, Pađen, Pišta i ja. Odlična raja i dobri ljudi i prijatelji. „Divlje jagode“ još nisu svjesne da su sa mnom doživjele vrhunac karijere. Uzdrmali smo Jugoslaviju uzduž i poprijeko, ali ništa nismo zaradili. Svi su nešto maznuli, a mi dobili četiri Tomos motorića za 70 velikih rasprodanih dvorana u Jugi.
Kada nemaš vremena za fakultet, nema rezultata. Onda ti roditelji uskrate mjesečnu pomoć jer vide da ti samo tandrkaš sa gitarom i ništa. Tad sam shvatio da se rokenrol mora svirati za pare, a ne za kikiriki. „Bijelo dugme“ je bila firma za mene, a i ja za njih jer sam mogao pjevati 150 koncerata i biti na turneji pola godine. Pola zarade je uzimala država, pa republika još pola, grad u kojem si prijavljen je također uzimao neku sumu, ali opet je i poslije toga ostajalo nešto. Od toga sam sebi kupio kafić u Bihaću i obezbijedio porodicu sa samo jednom pločom „Dugmeta“ i jednom turnejom. „Dugme“ je bila industrija novaca za sve kao željezara iz Zenice.
Tokom života ispunjavala Vas je muzika? Da li je sada neko drugi na prvom mjestu? Možda Vaš unuk?
– Danas tražim mir, povlačim se u tiha društva, odlazim na tiha mjesta. Počinjem se baviti poljoprivredom gdje ću među prvima posaditi i uzgajati lješnjake u slivu rijeke Une. Već razmišljam i o svom unuku, da mu ostavim nešto. Kćerke će se za nekoliko godina udružiti, osnovati firmu gdje bi se bavile turizmom. U Bihaću imamo kuću sa tri stana, otvara se velika mogućnost bavljenja turizmom. Bihać je procvjetao. Vidite da od velikih gradova, Zagreba, Beograda i Sarajeva, ja opet idem tamo gdje je mir. Bihać je oaza mojih snova sa kojima sam otišao u svijet, odsanjao ih i uspio.
Ima li dražeg mjesta od Bihaća na Uni?
– Za mene ne.
Da li Vam je neka želja u životu ostala nedostižna?
– Svi moji snovi su isspunjeni. Sve sam prošao i u šta god da sam se upustio, uspio sam.
Branko Đurić Đuro često imitira pjevače „Bjelog Dugmeta“. Smatrate li da ima istine u onome što on priča?
– Sa Đurom sam dobar prijatelj. Njemu čovjek ne može ništa zamjeriti. Kad bi za mene rekao da sam najgori pjevač „Dugmeta“, nasmijao bih se na to. On „Dugme“ doživljava na svoj način, ali zna porediti tri vremena i tu je upravu, sva tri pjevača su imali svoje vrijeme. Možda je taj moj provincijsko-bihaćki dijalekt doprinijeo da grupa zazvuči drugačije i da je možda dosta sarajevskog dijalekta u „Dugmetu“ te da u modu ulaze provincijalci.
Meni se pružila prilika da sa svojom bihaćkom interpretacijom zaludim fanove koji su kupili milion ploča i kaseta najtiražnijeg albuma „Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo“. Domet sa Tifom bio je 500.000 primjeraka. O Bebeku da ne pričam, sve odlično, ali dobacivao je do 100.000 primjeraka. Vidite da je svako imao svoje vrijeme. Goran Bregović je u moje vrijeme bio genije koji je briljantno pisao najveće hitove u svojoj autorskoj biografiji. Vidite i sami da mene i njega veže neka tajna veza.
Povlačenje
Smatrate li i Vi da Goran Bregović „nemilosrdno reciklira stari materijal“?
– On je genije, čarobnjak, majstor koji uvijek zna šta treba i kako treba. Na stolu može imati 100 ideja, ali on uvijek izabere onu pravu. Kada bi mu tako išla lutrija, gdje bi mu bio kraj. Tražio bih od njega da mu budem šofer i 24 sata na raspolaganju. On od svojih pjesama može raditi šta god hoće jer su one odlične i kad nemaju muziku- zapjevaš – svi pjevaju, zviždiš – svi pjevaju, šutiš – svi pjevaju. To su njegove pjesme, tu on ne treba biti nemilosrdan. Ne može on to pokvariti ni da hoće.
Jeste li ikad poželjeli da se povučete sa muzičke scene?
– Mislio sam lagano odlaziti, ali kad mi je ponuđeno da ponovo sviramo i pjevamo sa „Bijelim dugmetom“, nisam mogao odbiti jer to ja danas jedino mogu pjevati. Da bi bio „Bijelo dugme“ moraš da ti i znoja i truda i šarma. To „Dugme“ traži“. Nema više – evo mene kao nekadašnjeg člana pa da budem tu i da dobro zaradim. Ovdje se piša znoj, to ko može, može biti i „Bijelo Dugme“. Dobro je Goran rekao da „Dugme“ nikad nije imalo dva ili tri pjevača, uvijek jednog. Vjerujem da ćemo se još dugo i dobro zabavljati i svirati u ovoj postavi.
Narodnjaci
Vaš prepoznatljivi glas zapjevao je i u Breninom hitu „Jugoslovenka“. Je li Vam ikad bilo važno hoće li Vas rokeri osporavati jer ste pjevali i sa narodnjacima?
– Sve je to muzika, samo može biti dobra i loša. Meni je folk bio izazov, a i danas je. Da ga nisam probao, ne bih saznao šta je ovaj prostor. Goran je krivac što sam zavolio folk, ne onaj ljuti već ovaj urbani. Danas „Dugmetove“ pjesme pjevam malo na miris folka i to dobro zvuči.
Unuk genijalac
Kakav ste kao roditelj? Je li Vašim kćerkama nekada nedostajao otac koji je na putu sa bendom?
– Dobar sam otac i prijatelj. Kad su bile male, nedostajale su mi, ali sad sam dobio unuka i ne može proći dan, a da ga bar dva puta ne nazovem. Ima 15 mjeseci i kad me vidi odmah trči da uzme gitaru i da mi pokaže kako on svira. Genijalac.
