Da je natalitet u velikom padu i da je sve veći broj neženja u selima i nije neka vijest. U stotinama srpskih sela godinama se nije čuo dječji plač jer djevojke neće da se udaju za mladiće sa sela i ne žele da žive na seoskim imanjima. Ovu sumornu sliku srpske svakodnevice potire jedna gotovo nevjerovatna pojava koja je donijela mnogo ohrabrenja stotinama srpskih neženja – seoski mladići iz Srbije, najčešće sa Peštera, sve više se žene mladim Albankama!
Samo u posljednjih nekoliko godina srpski mladići sa Peštera doveli su iz Albanije preko 300 djevojaka. Pokazale su se sve odreda kao odlične domaćice koje poštuju svoje izabranike, njegove roditelje posebno, i koje se ne libe svakakvog seoskog posla. Uz to, porodica i odgoj djece su im svetinja, baš kao i poštovanje svog supruga kao stožera porodice. Albanke su oživjele sela na Pešteru, spasile na stotine porodica od izumiranja i skoro zaustavile seobu Srba iz ovog dijela Srbije.
„Selo Buđevo decenijama je bilo bez dječjeg plača, bez perspektive i bez šansi da se neko od ovdašnjih momaka oženi. Dolaskom nekoliko Albanki izrodilo se desetoro djece. Pešterska sela žive novi život, o seobi više niko ne razmišlja, sela sada imaju perspektivu… Slično je u Srčevu, Višnjici, Štavlju i mnogim drugim selima“, kaže Momir Kovačević, predsednik podružnice Udruženja „Stara Raška“ iz Sjenice.
Albanke su već izrodile preko stotinu mališana, a srpsko-albanskih brakova ima i u okolini Raške, na Kopaoniku, u Novoj Varoši, Priboju, Bukovici kod Rožaja. Udruženje pomaže pri dolasku Albanki i njihovom uklapanju u ovdašnji život. Već posle prvog susreta često pada dogovor o sklapanju braka, kaže Kovačević.
„Mlade su, poštene, vrijedne i odane svojim porodicama. Vole dobre domaćine, djecu i pune kuće i posao na selu. Nadam se da će se trend njihovog dolaska nastaviti. Država bi morala da im pomogne, da im obezbijedi državljanstvo i da ih integriše u ovdašnju zajednicu“, ističe Kovačević.
Albanka Mirijeta unijela je radost u život jednog Milanka sa Peštera.
„Bojali smo se da će se naš Milanko teško oženiti i da nećemo dočekati nasljednike, jer naše Pešterke listom odoše u grad. Mirijeta je spasila naše domaćinstvo, šta bismo mi bez nje, podarila nam je najveću sreću, unuke Novicu i Selenu, ako bog da biće nas još više“, kaže starina Veljko iz Višnjice kod Sjenice, Milankov otac i Mirijetin svekar. Slično je učinila i Albanka Vera koja je usrećila Spasoja…
„Moj Spasoje je napunio 40 godina, dobar je čovjek i domaćin, ali to ovdašnjim djevojkama ništa nije značilo. One su bježale od našeg velikog stada ovaca, 25 krava, traktora, vodenice… Albanki Veri to nije smetalo, nije joj bilo važno ni što je znatno mlađa od Spasoja, odmah je vidjela da je dobar čovjek i da ovdje može lijepo da se živi. Njenim dolaskom ogrejalo nas je sunce, ona je predivna, naučila je srpski, uklopila se u naš život i naše običaje, očekujemo prinovu i našoj sreći nema kraja“, veli Verina svekrva Rada i napominje da nije bilo Vere njen Spasoje bi morao da se seli u grad, da umesto dobrog domaćina bude podstanar i kakav fizički radnik i da se tamo „zlopati“!
„Ne znam ko se sjetio Albanki, ali bi mu trebalo dodijeliti najveći orden ove države. One su spasile moju porodicu, naše selo, mnogo domaćinstava, ovdje na Pešteru, Goliji i Rogozni. Sve se promijenilo iz korjena“, priča nam starac Radosav.
Obe snajke sve znaju da rade, pomažu muževima i ničega se ne libe. Vera kad zatreba čak i zida. Vrijedne su u kući, pedantne oko djece, pomažu u štali, stižu na njivu…Srpski jezik brzo uče. „Prezadovoljni smo našim suprugama. Za koju godinu otpisano peštersko selo Buđevo, ali i druga sela na Pešteru, biće jedna od najprosperitetnijih sela u ovom dijelu Srbije“, pričaju uglas braća Rade i Radibor.
Njihovim stopama upravo ovih dana iz Jablanice na Zlatiboru, sela sa najviše neženja u Srbiji, put Albanije svakodnevno kreće po nekoliko momaka kako bi kaparisali mladu za ženidbu. I ne samo iz Jablanice – u selima Kokin Brod, Radoinja, Negbina, Seništa i druga, na obroncima Zlatibora i Zlatara na desetine je seoskih momaka koji su već bili ili idu u Albaniju.
„Nama nimalo ne smeta što su mlade iz Albanije, aktuelna politička situacija nas uopšte ne interesuje. Nevjesta je onakva kakav joj je muž, a mi smo prezadovoljni ovim mladim Albankama“, kaže starina Radovan Rakočević iz Buđeva.
Kako nam je ispričao Stojan Timotijević iz Zahumskog na Pešteru u Skadru, gdje se obreo i nikoga nije poznavao, pomogao mu je jedan taksista koji zna srpski jezik i koji ih je vozio i ujedno prevodio. Oženio je Dijelu iz okoline Skadra, a i njegov brat Radovan takođe se oženio iz Albanije.
„Kada sam poveo nevjestu iz Albanije u Srbiju njeni roditelji su joj rekli, pozdravljajući se s nama, da kad dođu u Srbiju poštuju i muža i njegove roditelje, da budu radne i vrijedne“, kaže Stojan koji je išao par puta sa suprugom kod tasta i tašte u Albaniju.
Na području Skadra, a posebno Berata, ima najviše pravoslavnog življa. Međutim, djevojke koje su katolkinje rado se udaju za Srbe, krste se kao pravoslavke i prihvataju sve običaje Srba bez ikakvih problema.
„U tim selima mnogo je više djevojaka nego momaka koji masovno odlaze u zapadnu Evropu, ali i u prekookeanske zemlje, pa njihove djevojke imaju identičan problem kao i momci kod nas. Kada bih ponovo morao da biram, opet bih uradio isto“, priča Veroljub. Zlurade primjedbe pojedinaca da, navodno, nije dobro što u ovaj kraj dolaze neveste iz Albanije Momir Kovačević, predsjednik podružnice „Stare Raške“ u Sjenici odlučno odbacuje.
„Do 1903. godine njihovi stari bili su pravoslavci koji su kasnije pokatoličeni. Veoma su pobožne, privrženije su Bogu od nas ovdje u Srbiji, ponašaju se u duhu svetosavlja“, dodaje Kovačević.
Starina Petar Pucarević iz sela Vodena poljana na Zlataru kod Nove Varoši prisjeća se da su u ovaj kraj prije petnaestak godina pokušali sa „uvozom“ djevojaka iz Ukrajine i Rusije, ali – nije išlo.
„Došlo je dvadesetak djevojaka iz Ukrajine i Rusije u Požegu, a mi smo sa mladićima otišli da ih vidimo. Bejahu lijepe, nema šta, moderno obučene, kratke suknjice, lakirani nokti, pretjerano našminkane, što mi se nije svidelo, ali nisam bio siguran i da li su bile „ispravne“. Samo jedna se udala u naš kraj i taj se brak brzo rasturio, htela Ukrajinka po svome i brzo se vratila kući“, pomalo šeretski nam reče Petar Pucarević koji je kao provodadžija već bio u Skadru i odatle se vratio – vrlo zadovoljan. Kako i ne bi kad mu je buduća nevjesta njegovog unuka Radoslava kad su je, kako veli „kaparisali“ i vjerili, iz poštovanja prema djedi Petru prala i – noge!
