Jedan Albanac i jedan Srbin prevazišli su neslaganja da bi zajedno radili na pronalaženju svojih najmilijih i još 1.700 osoba koje se od završetka rata na Kosovu vode kao nestale.
Pomirenje između Prištine i Beograda još nije na vidiku, ali jedan Albanac i jedan Srbin sa Kosova spremni su da ostave prošlost za sobom, sJednu za isti sto i podJele teskobu koju osjećaju od završetka rata krajem devedesetih.
Bajram Çerkini i Milorad Trifunović imaju obojica preko 60 godina i ni jedan od njih nije video svoje najmilije od završetka sukoba na Kosovu 1999. godine, kada su nestali Çerkinijev sin i Trifunovićev brat.
Otkako su se prvi put sreli u Prištini, ova dvojica članova udruženja porodica nestalih u svojim zajednicama počela su da sarađaju na skupljanju informacija o tome gde bi tijela onih za kojima se traga mogla biti zakopana.
“Potraga za nestalima, ne samo za mojom rodbinom već za mnogim drugima, primorava nas da sarađujemo sa samim đavolom. Kad bi danas oživeo Slobodan Milošević, morali bismo da ga pitamo: ‘Šta si uradio s našom djecom?’” objašnjava Çerkini.
“Naš zajednički interes je da potežemo pitanje nestalih bez obzira na svoju nacionalnu pripadnost”, kaže Trifunović.
Međunarodnom komitetu Crvenog krsta je tokom rata prijavljeno više od 6.024 nestala, a od tada je rješeno više od 4.000 slučajeva.
Međutim, Çerkinijev sin i Trifunovićev brat su među 1.754 osobe koje još nisu pronađene, a kako vrijeme prolazi, sve se više gubi nada da će se to ikada desiti.
“U 2012. godini u Mitrovicu je vraćeno jedno tijelo. Znate li šta to znači? Ima 126 nestalih i ako svake godine po jedno telo bude vraćano u Mitrovicu, biće potrebno 126 godina da se to reši”, kaže Çerkini, koji se nalazi na čelu Udruženja porodica nestalih iz Mitrovice, ali je i član Komisije za nestale Vlade Kosova.
Komisija skuplja i verifikuje informacije o nestalima i potencijalnim masovnim grobnicama, dok se Misija vladavine prava EU na Kosovu (Euleks) bavi ekshumacijama i identifikacijom posmrtnih ostataka.
Ali od 36 lokacija na kojima su tokom 2012. godine bila planirana iskopavanja, izvršena su na svega 19 njih, djelom iz bezbjednosnih razloga.
Çerkini ističe da rodbina nestalih “nije nimalo zadovoljna radom vlasti i Euleksa”.
“Imamo stopostotno proverene informacije o masovnim grobnicama na različitim lokacijama u sjevernom djelu Mitrovice. Ne smemo da idemo tamo zbog politike. Kako da budemo zadovoljni kad znamo da se zasigurno krše naša ljudska prava?” pita se Çerkini.
“To je kao da nas naša dJeca dozivaju: ‘Dođite po nas, mi smo tu’”, kaže on.
I Trifunović, koji živi u sjevernom dijelu Mitrovice i radi za organizaciju i zastupa rodbinu nestalih i otetih, izražava nezadovoljstvo sporošću kojom se sprovodi potraga.
“Uprkos činjenici da smo vlastima prosledili podatke o lokacijama za koje se sumnja da sadrže masovne grobnice, tokom godine nije urađeno ništa kako bi se utvrdilo da li su te sumnje zasnovane na činjenicama ili ne”, tvrdi on.
Vlasti u Prištini od završetka rata 1999. godine traže od međunarodne zajednice da izvrši pritisak na Beograd da pruži više informacija koje će pomoći da se pronađu tela nestalih i da se počinioci zločina izvršenih nad njima privedu pravdi.
Çerkini tvrdi da je za to kriva Srbija jer se nije bavila pitanjem ratnih zločina.
“Čitav proces je stagnirao zbog Beograda, koji odbija da pozove ljude na odgovornost. Zločinci za koje znamo da su počinili zločine u Mitrovici, Vučitrnu i Srbici i dalje su u sjevernom dijelu Mitrovice. Euleks ćuti i ništa ne govori”, napominje Çerkini.
Poslije nekoliko protesta nevladinih organizacija koje zastupaju žrtve rata, ovo pitanje potegnuto je i u nedavnom političkom dijalogu Prištine i Beograda.
Premijeri Kosova i Srbije su se tokom pregovora pod pokroviteljstvom EU u decembru prošle godine složili da pojačaju saradnju svojih komisija za nestale.
Međutim, u sporazumu koji je u aprilu konačno postignut u Briselu, ovo pitanje se ni jednom rečju ne pominje.
“Nažalost, ne vidim dovoljno spremnosti za rešavanje ovog pitanja. Briselski sporazum sadrži 15 tačaka i ni jedna se ne odnosi na nestale”, kaže Trifunović.
Međunarodni komitet Crvenog krsta od kraja rata organizuje kontakte između Kosova i Srbije po ovom pitanju, ali nije bilo mnogo napretka.
Komisije za nestale iz Prištine i Beograda sastale su se dvaput tokom 2012, dok su se ove godine našle samo jednom.
Za one koji se još uvek nadaju vijestima o rodbini koju nisu vidjeli 14 ili više godina to jednostavno nije dovoljno.
“Međunarodna zajednica mora da izvrši veći pritisak da bi se ovo pitanje rešilo i počinioci priveli pravdi”, zaključuje Trifunović.
