Svakog jutra kad se probudim prva misao mi je kafa. Kako ću je popiti i nastaviti dalje u svoj dan. Jutros sam se probudila vesela, jer sam kroz prozor vidjela snijeg. Volim te bijele pahulje kako padaju, osjećam neki poseban mir. Dok sam ispijala kafu razmišljala sam kako je nama sa Balkana normalno da pijemo kafu ili čaj ujutro, doručak i ne mora da bude. Bolje je da ga ima, ali valjda ta zaraza kafom da se popije ne na brzaka, nego malo da se isćeifi veća je od hrane, a vezuje se i za druženje.
Koliko smo samo kafa popili sa prijateljima, mislim da se ne zna ni broj. Kod nas kad se kaže “idemo na kafu”, ne znači nužno idemo piti kafu, ti možeš piti šta hoćeš. Mislila sam da smo samo mi specifični po tome dok mi drugarica nije rekla da i u Švedskoj imaju izraz za to, oni kažu “fika” – idemo na fiku, pa ko šta uzme da pije i druženje može da počne. Zbog tog izraza htjela sam da naučim malo i švedski jezik, pa sam tako znala nju da zezam kako znam švedski. Naravno nisam znala puno i aplikacija Duolingo mi je pomogla tek oko osnova, ali meni je bilo dovoljno.
Nostalgija
Uhvatila me neka posebna nostalgija. Kako ne smijemo da izlazimo vani i sve se svodi na kućnu varijantu i ispijanje kafa, poželila sam da vidim prijatelje. Poželila sam da se siti, uživo, ispričamo. Iako imam dosta prijatelja koji ne žive u istom gradu kao i ja, valjda kad si u karantinu, vidio bi sve. Uz sav napredak tehnologije i svega što nudi, sjetila sam se da nije loša opcija nekad snimiti glas u porukama, pozvati video poziv, sjetiti se nekih prijatelja za koje prije nisi imao vremena. Život je nekad toliko brz, da ne stignemo da vidimo oko sebe gdje smo i šta se s nama dešava. Žurimo nekad i previše, a ja žurim i kad hodam. Hodam kao da idem na mini šprint.
Oduševila sam se kad sam vidjela na društvenim mrežama kako ljudi ispijaju kafe na balkonima pa se dovikuju sa jednog na drugi ili kako mašu sa prozora. Pa onda fotografiju kako neke žene u zgradi, svaka ispred svojih vrata pije kafu sa razmakom, naravno, koji je predviđen. Našle su način da se druže i da popričaju. Fotografija je postala toliko viralna da sam je mogla vidjeti na svim društvenim mrežama. Bilo mi je tako milo oko srca kad sam vidjela na društvenim mrežama isto tako i fotografije koje simbolizuju prijateljstvo i ljude koji taguju svoje prijatelje i napišu “eto tako ćemo i mi ubrzo, kad se sve ovo završi”.
Prijateljstvo nema cijenu, a i liječi
U zadnje vrijeme sam se toliko naslušala loših vijesti, čitala sam i gledala u toliko mjeri da sam se počela umarati. Djelila sam informacije, sve što god sam čula, da drugi znaju, da budu upućeni. Umori se čovjek od svega toga. Shvatila sam da trebam da odmorim, da pogledam film ili predstavu i da je pričanje sa prijateljima u ovim trenucima lijek. Lijek za dušu, za srce, ma za sve. Nasmiješ se u jednom momentu i onda se smiješ u drugom i poslije toga, barem na tren, zaboraviš na sve što se događa oko tebe. Treba mi to, treba i vama, treba svima nama. Treba nam taj poziv, treba nam ta poruka, treba nam energija koja koja nam neće dozvoliti da potonemo.
Dječije razmišljanje
Već sam počela da razmišljam šta ću sljedeće da radim, gdje ću da idem i koga ću da vidim. Iako je ova pandemija sad zavladala kod nas, sve imam osjećaj, bez obzira na prognoze, da se treba veseliti unaprijed nečemu. Naravno, planovi propadaju, ne možeš znati šta će sutra biti, ali zašto ne maštati. Zašto se ne prijaviti za događaj koji je za mjesec dana ili razmišljati o tom plesu zumbe koji si htjela da odeš godinama, ili mislio si da odeš na posebnu utakmicu na koju želiš već neko vrijeme. Zašto da ne?
Ako mi počnemo zaboravljati na virus, možda će i on da se umori i zaboravi na nas i ode. Eto, jeste dječije razmišljanje, ali nekad to dijete u nama treba da živi, jer i mi tako živimo zajedno s njim. Odo sad da vidim kalendar i dešavanja, jer iako u karantinu, dosade nema. A, dan iako produžiše, opet je nekako kratak.
