Bosanskohercegovački narod u svemu voli da pretjeruje, a domaći političari im nesebično pomažu u tome. Daj ti njima hljeba, igara i oružja, i nemoj da se brineš za svoju (profesionalnu) budućnost. Nek’ se napiju, pobiju i istrijebe do kraja. Narod je, ionako, totalni amater u odnosu na ljute profesionalce koji im nude apsolutno sve, osim mira, sigurnosti i egzistencije.
Kako drugačije shvatiti nedavno izglasani Zakon (o oružju i streljivu) u Skupštini Hercegovačko-neretvanskog kantona po kome je (tako piše u članku 19.) dozvoljeno da jedna osoba može, uz legalno izdatu dozvolu, posjedovati čak pet pištolja ili revolvera, te sedam lovačkih pušaka… O tome su se stranke na vlasti (SDA, SBB i HDZ BiH) odmah dogovorile, a o drugim, puno važnijim životnim pitanjima, ne mogu nikako (već godinama, ako ne i decenijama).
Tako da oni koji znaju računati, mogu brzo doći do stravičnog rezultata da četvoročlana obitelj može u kući imati 48 komada različitog oružja. Naravno, ako imaju para i sklonosti prema ovoj vrsti ljudskog ponašanja. Usporedbe radi, po istom Zakonu u Kantonu Sarajevo, fizičkom licu je dozvoljeno da posjeduje jedan pištolj i jedan revolver uz uredno izdate dozvole.
Oružje u rukama kriminalaca
Sve to, otvara nekoliko pitanja na koje normalan čovjek teško može sam sebi odgovoriti. Prvo, kome i zašto treba oružje? Hajde lovačko, mada je i to diskutabilno. Zar treba podsjećati da su mnogi ostali (ili zamalo ostali) bez glave na samom početku ovog našeg posljednjeg rata, zbog posjedovanja lovačkog naoružanja koje se moralo predati ‘vlastima’. Logično je pitanje da li je današnja vlast spremna da nas zaštiti od tog i takvog rizika? Odnosno, da li je sposobna da nas zaštiti od svakog rizika, pa da ne trošimo pare na gluposti? Ima puno pametnijih stvari.
Drugo, iskustvo i društvena zbilja nam govore da svi ti pištolji i revolveri, u pogrešnim rukama, služe za međusobna obračuvanja kriminalaca na ulici i nekim drugim javnim mjestima gdje su slučajni prolaznici “kolateralna šteta”. Ko će preuzeti odgovornost za tako nešto i ima li takva odgovornost ikakvog smisla kad padne mrtva glava? Može li nas naša država zaštiti? Ista ona država kojoj plaćamo poreze, odnosno, plate njenim službenicima… Ne bih se mogao kladiti.
Treće, ima li država pametnija posla od ovih u vezi s naoružavanjem vlastitih građana? Znam, zaradiće nešto para jer za legalno oružje treba platiti porez (a i dozvole nisu besplatne), ali je mnogo važnije sačuvati ljudske živote i iskorijeniti strah s ulica. “Stavljanje ilegalnog oružja u legalne tokove” potpuno je besmislen argument. Oni koji su stvorili “divlji Zapad” nastojaće da takav i ostane jer im to odgovara.
Logično bi bilo da u postratnom periodu pištolje (i puške) mogu imati samo službena lica i to nakon što prođu rigorozne psihološke testove. U društvu u kom sloboda nije zagarantovana i ograničena slobodom drugih, ono što nazivamo demokratijom, tek je u svojoj početnoj fazi i nikakvi drušveni eksperimenti nisu poželjni sve dok “procesi” ne uđu u “zrelu fazu”. Tako da su poređenja sa zakonima EU – neprimjerena.
Kupovat će oni koji imaju novca
Ko će u Hercegovini kupovati te puške i pištolje (12 komada po osobi)? Pa vjerovatno oni koji imaju novaca, a sirotinja će ostati nezaštićena (država je preslaba da ih štiti) i biće kolateralna šteta, kao i u ratu.
Desne stranke vješto (zlo)upotrebljavaju trenutnu situaciju i provode najcrnji populizam, dok stranaka stare ljevice, koje bi štitile slabe i nemoćne, skoro da više i nema. Davno su prešle na stranu krupnog kapitala jer im je jasno da – bez novca niko ne može dobiti izbore. Što znači da danas u BiH imamo samo dvije političke opcije. Sa jedne strane – rigidna desnica, koja jeftinim populizmom, kakav je Zakon o oružju, podilazi najnižim strastima (ali i strahovima) ljudi koji su nedavno izašli iz rata, i sa druge, nekakvu ljevicu koja je svoju sudbinu vezala za tajkune.
Svima je jasno da živimo u neuređenom (i nesigurnom) društvu koje poprima karakter najgore fikcije, a davno je Anton Pavlovič Čehov napisao da “ako na početku visi puška na zidu, na kraju mora da opali”! Naravno da će ubiti nekog jer “takva je naša sudbina”.
Za dobre stvari koje se eventualno dogode, zaslužna je politika, a za one loše, kriva je sudbina. Hoće li, ikada, narod (građani) uzeti sudbinu u svoje ruke? Ako je ikako moguće, bez oružja.
