„Nije kome je rečeno, no kome je suđeno“ (narodna izreka).
Iznad plavske kotline snijeg bijaše prekrio put ka kući Kadra Kupovog. Tog četvrtka rogati zraci sunca su pokušavali da istope lednice, koje su visile sa šindre nad strehom iznad ulaznih vrata, presijavajući se u bezbroj boja.
Ne mogavši da spava, Kadro ustade u cik zore. Izvadi stari sahat iz džepa i uz plamičak upaljača pogleda na kazaljke. Skoro je bilo vrijeme sabaha. Dok se pripremao da uzme abdest, ču kako njegova žena Hura, sa bokalom u ruci, teškim koracima dođe do hajata da mu doda vodu i peškir.
– I ova zima prođe, a Emin se ne skrasi, a toljiki mal- prošapta zabrinuti otac. Uzimajući peškir zadrža dah, kao da je htio da mu to bude posljednji, moleći dragog Allaha da mu uzme i ovo malo napaćene duše što mu je ostalo.
Poslije nekoliko mjeseci neizlaženja iz kuće, nakon doručka, nađe se sa prijeteljem u Gradskoj kafani. Ispijajući zadnji gutljaj kahve, zagolica ga razgovor i rukovanje grupe ljudi preko puta astala za kojim je sjedio. Agan davaše najstariju šćer Mejru.
– Neka je s hajrom i igbalom!
– Fala vi, prijatelji. Od nji’ selo da se učini, jarabi!
Od tih riječi Kadru poče da se muti u glavi. Ništa više nije ni čuo ni vidio. Izađe iz kafane ne plativši kahve, iako je on zvao Redža da popiju prvu na sabah. Potišten, zaobiđe dućan na ćošku džade u kojem je trebalo da uzme zejtina da žena ispeče hačajliju za Bajram. Teškim koracima jedva stiže do kuće, sa čijeg krova se kovitlao sivi dim. Na pragu ga dočeka majka, podbuhla od sušice. Kadro ne selami majku, provuče se pored nje, i začas se nađe na pustećiji ispred šporeta. Stavi u šporet drva, i zamišljeno poče na parčetu ljastre ljuskom da pravi nepravilne oblike od pepela. Od toga dana je slabo sa ljudima divanio. Samo je slušao i gutao svoju muku i zebnju, ispuštajući krik, od kojeg su se čeljad često plašila.
Iste noći usni san koji ga probudi u gluho doba. Mutni potok koji je prolazio spram njegove strehe, otrgnu jabuku koja je ispustila prve pupoljke. Valjajući stablo, Emin izroni iz vode, lomeći jednu granu sa koje su behari širili miris. San niko nije znao da mu protumači, a on mu bijaše sevep za ženidbu njehovog sina.
Ujutro, za sofrom, dok su čeljad jela kačamak, Kadro poče:
– Evo, ide proljeće, evljad mi osta neoženjen. Ne pitajte… Jedinæc je. Ostajući bez nasljednika utuljiće mi se loza… Ostaću bez nasljednika! Ne mogu ljubit tuđa unučad višeeee! Hoću mojaaaa da mi se rađu! U moju kuću! Tuuuu! Na mooooj prag! Ne tamo u Hasoviće, Ramgankoviće…
Napadi zaduhe, počeše da mu kidaju glas u grlu. Kadro spusti glavu i kao da se zasrami riječi koje izgovori. Ona su njegova krv. Njegove šćeri su ih rodile, njih sedam, koje je na vrijeme udomio. Emin, njegova svitka, srce usred srca, njegov očnji vid, polako se gasio.
– Đe goj sæm išta pokušao da mu nađem, ne bi suđeno. Išteti se priljika, ka da je pæśijom čorbom posut. Sramḗćī je, te mu moram pomoj da nađe ženu. Još ovæ’ put ću viđet šta mogu učinjet za njega. Ako bidne, bidne, ako ne,… kako Bog hoće. Prelomio sæm. Hoću da ištem Demovu šćer. Koljko helj’ śutra ću mu poručit da se nađem š’ njim u čaršiju, na pazarni dæn, da promuhabetimo.
– Nu, ženo! Donesi nešto da zaslačimo.
Kadrovica pohita da posluži ukućane brdajlijom. Prinoseći sahan osjećao se miris oraha koje nije žalila da turi u mijanje.
U susjednom selu, pod cicom, Ajša, Aganova kćer, završavala je zadnju granu za tentena od kamrika, razmišljajući o pogledu, koji njeno mlado srce zarobi Muhamed, prije nekoliko mjeseci na sokaku, koji tih dana tražaše argate za prašu kolomboća. Pri trećem susretu dade mu bilježe za koje nije niko znao, osim njih dvoje. Vezući, milovaše granu na čaršafu, zamišljajući njegove snažne ruke, koje mrseći njenu gustu kosu obećavahu sreću.
Kadru ugovoriše susret sa Demom u kafani u petak. Demo ga bujrumisa siktile, jer je znao da će mu šćer udajom biti rahat kod Emina. U ponedjeljak veče, na konjima, prosci uočiše Demovoj kući.
– Seljam aljejkum, prijætelji!!!
– Aljejkumu seljam!
Nakon što im prihvataiše konje, uvedoše ih u sobu koju je zagrijavala stara, tek nabronzana foruna, kojoj svjetlost pružaše svijetlo zeleni fenjer. U vrh sobe sjedoše Kadra, a onda redom po godinama, kako to adet nalaže. Nudeći ih cigarama, budući prijatelji počeše neobavezan razgovor međusobno, da bi u neko vrijeme Kadro osjetio pravi trenutak da započne razgovor zog kojeg su došli.
– Ljuđi, fala vi što ne primiste noćæs u vašu čestitu kuću i što ne poitibariste. Imam sedæm šćerkæ i sina jedinca. Ne što je moj, no ga nema ravna u carev grad! Priljikæ je imao dosta. No mu izgljeda nije bilo suđeno do sæd! Čulji smo da vi imate đevojku na glas. Za kuću i prijætelje, nemam šta grdno rej, samo riječi fele. Kabuljilji smo noćæs kod vas, ako ste razi, da ni date đevojku. Boža vi vjera, kunem vi se dinom i imanom, da ju nećemo ukæhnuti, koljko svoje šćeri! Misljim da bi bilo ljijepo i za vas i za nas da se ræzilækom raziđemo. Ja tæljiko! A vi…
– Čulji smo za vašeg momka i vašu kuću, – poče Demo. Znamo da je to poštena i ugljedna familjija. Ne znam momka, alj’, ne može bit loš od ovakoga oca! Moja Čeba je porasla među četiri brata. Do sæd ne slušala, od sæd, viđećemo. Ne bi trebalo da bidne gora, može samo bit bolja! No, da ne dužimo:
– Nek vi je srećna, ljuđi!!! – ustade i čestita prvo Kadru, pa ostalima.
– Duha da ji se poljubi! – nastaviše ostali…
– Kosti da joj ostanu tamo! – rukujući se, čestitaše prijatelji jedni drugima.
– Donesite sokove i turite kahvu! – povika Demo ženama da posluže musafire.
Nakon date riječi i posluženja, svekar ostavi na riječ sto hiljada dinara, Čebinoj majci pedeset, bijačama po dvadeset, halama po deset hiljada dinara. Svaki prosac na kahvu ostavi po pet, a na dar po deset hiljada dinara. Za to vrijeme Čebina majka pripremi darove. Svekru košulju i peškir, svekrvi dimije i šamiju, zetu boščalak, zaovama po bluzu, proscima po košulju.
– Prijætelju Demo, uved’te prošenicu da ju vidimo! – zadovoljno će Kadro. Pripremljenu tablju sa sokovima metnuše joj u ruke. U haljini od diolena, Čeba poče da služi počevši od budućeg svekra, pa redom.
Zadovoljni svatovi se kasno vrnuše kući.
Od četvrtka, u Kadrovoj kući se igra i pjeva. Kadru je to prvo pravo veselje. Udaje šćeri nije ni računao. Hako svira na tamburi u primaćoj sobi, Redžo u musafirskoj na harmonici, grupa žena u kuhinji pjeva pjesmu na dugi glas –Đevojka je goluba njivila. Đevojke se čas uhvate u kolo, čas pomažu starijim kuharicama u priremanju hrane za svadbu, okrećući se da vide begeniše li ih ko. Dževa naslaže baklavu, a Eminova majka priprema đerdek, u kojem će mladenci provesti prvu bračnu noć.
U subotu ujutro, oko osam sati, kænedžije u dva kofera odniješe mladoj ruho, zlato i valnu haljinu. Sat vremena se zadržaše, a na odlasku Demovica ubaci dvije košulje i dva peškira u kofer. Oko Čebe se okupiše djevojke, jedva čekajući da vide šta joj je domovina poslala. Srce im bijaše kao u mladih srna, zamišljajući da će i one jednoga dana biti na njenom mjestu.
Ali Čeba, smišljajući kako za Salka da pobjegne, sa kojim se viđaše tri mjeseca, i ne osvrnu se na darove, osim na valnu haljinu u kojoj je planirala da pobjegne. Iste noći poruči mu da dođe po nju.
Noć uoči Eminove ženidbe, razmišljajući o svojoj ljubavi koju je njegovala od prošle godine, Ajša se pripremala da legne. Pri pomisli na dragog srce bi joj zadrhtalo i pokušalo da izađe iz grudi od uzbuđenja. Drago joj je bilo da postoji neko poput Muhameda u njenom životu. Znala je da mora da se bori za tu ljubav svakim danom, jer njegova ljepota tjeraše mnoge djevojke na uzdahe. Zamišljala je da će je došavši u njegov dom učiniti najvoljenijim stvorenjem. Htjela ga je samo za sebe na javi, a ne u snovima. Svoje želje je svake noći poklanjala njemu i samo njemu, stežući jastuk i milujući svoje grudi mirisom njegovih ruku. Zamišljala je da bude zvijezda i da ga posmatra dok spava, čuvajući njihovu ljubav od šejtana. Njegovi slučajni dodiri bili su njena hrana koji su je liječili u samoći, a on njen život. Sanjala je da postane njegova suza u očima, koja će dok bude klizila milovati njegovo lice, zaustavljajući se na njegovim usnama.
U nedjelju, prije ezana, u Kadrovoj kući svi bijahu na nogama. Nakon doručka zatutnješe dinamiti, poletješe meci iz pušaka i pištolja i svatovi krenuše na hairli put. Za njima ostade voda iz ibrika, koju Kadrovica za njima prosu. Domaćina bolest i zima spriječiše da ode u svatove i dovede sinu jedincu roba, ali ga ne omete da učestvuje u pripremama oko svadbe.
Preko Vučijeg dola, te kraćim putem preko Konjskog obora, za dva sata bili su ispred Demove avlije. Raspjevane ih na kapiji dočeka bližnji Demov rođak. Uzevši barjaktaru barjak, umjesto da ga ostavi ispred kuće, savi ga i unese u kuću. Uvodeći ih, niko ni jednu riječ ne ispusti. Smjestiše ih gdje je kome mjesto. Domaćinu zemlja ušla u oči, stričevi pognuli glave, ostala rodbina se uzvrpoljila, te ne znade da dočeka svatove ka halek. Nakon što ih poslužiše sokom i kahvom, teškim, promuklim, od bruke, glasom, svatovima se obrati Uka, dajo Čebin:
– Mogoste lj’, prijetelji? – pa nastavi isprekidanim glasom: – Na zlo ste ove neđelje krenulji na put! Nemam vi šta rej. Čeba je odlomila vrat za Gankovog sina pred sabah, u valnu haljinu koju vi donijeste, u suśedno selo! Nijesmo imalji đe da kupimo novu da vi vrnemo. Dabogda joj nesretnjo bilo i u rod roda i u dom doma, šta ne horospa dænæs obruka i ovog i onog svijeta! Gora bruka, no muka! Da imamo drugu, dalji bi vi ju, da spasimo obraz! Alj’ znate, jehdita je bila u majke.
Stari svat ustuknu, preblijeđe, nekontrolisano ispuštajući glas:
– Aiiiiiih!, – ošinuše ga Ukine riječi kao nepomenica ispod kamena.
– Šta da se čini, majčin sine?!
Uskomešani svatovi se skameniše. Uprkos tome što je znao da ovakve situacije dovode do krvoprolića, pokušavao je svojom mudrinom da riješi problem. Nasta muk među ljudima. Svaka izgovorena riječ bi ionako tešku situaciju pogoršala. Prvi se pripodiže i selameći ih pohita ka vratima. Svatovi i anđije, uz ovlaš „ejvala!!!” i Demovo „seljametilje vi, ljuđi, i halaljite ako ste sojevi“ – kao popareni za njim. Ne okrećući se ka Čebinoj komori uzeše ruho i zlato. Okrenuše konje i krenuše nazad glavom bez obzira. Konji se uznemiriše i hržući, kao ovlaš zatrpavahu utabanu stazu za sobom. Sučući svoje sijede brkove, stari svat razmišljaše šta da čini. Prolazeći kroz susjedno selo nazirahu se krovovi kuća. Bez razmišljanja šaretom dade znak đeveru, okrenu konja i krenu ka Aganovoj kući. Nađoše ga kako ovcama so davaše na površicu snijega.
– Hoš đeden, ljuđi!
– Hoš buden, Agane!
– Dænæs ni je crna pogibija pukla. Spašavaj obraz, aman po rad Boga! Prošenica ni uteče! Nemamo kud bez mlade. Znamo da ji imaš četiri, i da su ti sve na nām. Koju goj da ni daš, nejćemo mahanisati, i bićemo ti zafalni cipcio život!
Podižući glavu, Agan ispred sebe ugleda dva čovjeka kojima duša bijaše u kataoc došla. Već je čuo da Kadro ženi sina Demovom ćerkom. Ne sluteći da će s nogu dati šćer, brišući ruke o setri, pruži ruku starom svatu i reče:
– Ulježite u kuću. Ne daje se birana đevojka ispred tora!
Ajšu nađoše sa sestrama za razbojem, tkajući ćilim za spremu.
Sve četiri skočiše sa mindera da dočekaju musafire. Ne gledajući u njih, Ajša krenu u kljijet da uspe ošaf dvojici neznanaca. Ne sluteći, da joj je to posljednje djevojačko služenje u ovoj kući, napuni čaše. Po muškim pogledima, prošenica Mejra shvati očevu namjeru. Na pragu dade sestri do znanja da su došli po nju. Ona se skameni i ne progovorivši ni riječ ispusti iz ruku tablju, na kojoj je nosila čaše. Vrisak sestara i prasak stakla ne ometoše Agana da dā djevojku.
– Jedna usta mænje. A i đeca će joj imat šta da iju – tiho prozbori.
Poručiše za gradilju da je zamladi što prije. Gradilja Nadira bi primorana da je zamladi u ruho. Na čisto lice bjelilo i šminku lako nanese. Iznad ušiju, zakačene gufke pričvršćene špircevima za kosu, ukrasi broševima. Na glavu joj stavi fes, vijenac i palantru. Rešmljenu šortu, jelek, žipon, bijele dimije, ona sama obuče i obu bijele cipele. Petolirka na bijelom grlu se odvajaše od ostalog zlata, koje je krasaše. Sav taj sjaj i unikatno ruho nije moglo Ajšinu dušu da ugrije i izmami osmijeh na licu, jer je njenu ljubav Muhamed ljubomorno čuvao u sehari.
Obrazna Aganovica nije pustila ćerku bez spreme. Sa sloga na brzinu izvuče Mejrin nasloženi ćilim, dva janjeta, serdžadu, pet vezenih čaršafa na kamriku, osam garnitura, što vezenih po tusuru i diolenu, što heklanih i rakamljenih, glave, gobljad i tentena za kalape, dvije mušeme, dva jastuka i jorgan, dušek od slamarice, pletenu zavjesu, krpare, svekru i svekrvi posteljinu. Novac koji su trebali da ostave na cvijet, kahvu, komoru i gradilji u Demovih, dadoše Ajšinoj majci i sestrama. Mladu izvedoše braća. Na znak starog svata, Hako razvi haloturko na harmonici. Od baruta potamnje nebo. Ovaj put su konji lahko gazili po suhom snijegu, ostavljajući otvorenu stazu za sobom.
Lomeći prste što još uvijek svatova nema, Kadrovica se gušila u hodniku u dimu cigareta, dok se čuo iz sobe kašalj njenog bolesnog muža, koji se borio godinama sa zaduhom. Jutrošnje bešare joj dade do znanja da će se Eminova ženidba dugo pamtiti. U njenom razmišljanju je prekidoše ispaljeni meci. Sajo razvuče harmoniku koliko je mogao. Svi, osim bolesnog Kadra izađoše napolje da dočekaju svatove. Kadro se malo nagnu na pendžer i sa mindera pozdravi svatove. Uz jake zvuke muzike, miris hrane se lijepio na znojava mlada tijela koja su se nadmetala u igri i pjesmi. Hvatajući se u kolo, momci su djevojkama šaretom i stiskom ruke izjavljivali ljubav.
Nenametljivom Eminu, koji je snužden stajao na utabanoj stazi iza kuće, zaigra srce kada ču paljbu, kao znak da su svatovi pristigli i da mu dovode nevjestu. Znajući da do tada ništa nije osjećao prema Čebi, žila kucavica je ljubav pulsirala takvom snagom, kao da je već godinama gajio u dubini duše. Čudeći se tako snažnom, i najljepšem osjećanju koje čovjek može da osjeti, u tom trenutku je znao da je to ona sa kojom će stvoriti porodicu i dočekati starost.
Hura pohita da dočeka željenu snahu. Čašu sa šerbetom koju je već odavno pripremila, uze i krenu ka vratima, kako bi po običajima snahi dala s vrata da popije. Poslije ispijenog gutljaja mlada, umočenim rukama, tri puta unutra, tri puta spolja dotaknu kasu vrata, brišući preostali šerbet s ruku o svekrvinoj kecelji. Ubrzo je uvedoše u kuću, stavljajući joj muško dijete u krilo kako bi se rađala samo muška djeca. Skidajući joj cipelu sa desne noge, ispadoše deset hiljada dinara, maleni Murat uze i potrča svojoj majci veseo. Niko ne primijeti da je Ajša došla u mladečkom ruhu, a ne u valnoj haljini.
U kuhinji žene počeše svatovima hranu da postavljaju na sofru. Pored već postavljenih komada hljeba, priniješe plehani sahan pun čorbe. Na sredinu sofre postaviše ćevap u tepsiji, iz kojeg se širio miris telećeg mesa, ćase pune paprika iz turšije, punjene kupusom, dva sahana sarme, tri kisjelog mlijeka, diljim pite, suklijaš, i na kraju tepsiju hačajlije.
Uvodeći mladu u kuhinju da večera, sehiriše riječima:
– Ilj’ je vila, ilj’ ju vila rodila!
Niko ni slutio nije da to nije prošenica Čeba, već Ajša, koju usput isprosiše i dovedoše Eminu Kadrovom. Oko ponoći, svekrva mladence uvede u đerdek. Hladna februarska noć privi u svoje krilo dva mlada nepoznata bića koja sastavi i uze pod svoje krilo dragi Allah, i ne rastavi niko do smrti. Momci ostadoše ispred vrata, pjevajući šaljive pjesme, upućene mladoj i mladoženji.
Nakon prve bračne noći, crvena boja na čaršafu Ajšu podsjeti na čevre, crvenu mahramu, koju je dala svom dragom u znak iskrene ljubavi, ostavljajući je zanavijek iza sebe. Brišući suze sa tek ljubljenog lica, u svom srcu zaključa najveću tajnu, koju će u grob odnijeti – voljenog Muhameda.
Piše: Senada ĐEŠEVIĆ, prof.
