Muzička scena u regionu 21. januara prošle godine ostala je bez jednog velikana. Tog dana u Zagrebu prestalo je kucati srce genijalnog Kemala Montena. Njegova porodica sve teže podnosi ovu činjenicu kako se približava godišnjica smrti. U ekskluzivnom razgovoru za Faktor Montenova kćerka Adriana govori o svim stvarima koje su se desile nakon smrti njenog oca, ko ih od njegovih kolega nije zaboravio, zbog čega koncert u znak sjećanja nije organiziran u Sarajevu, piše Faktor.
FAKTOR: Kako se približava datum godišnjice smrti Vašeg oca, sve Vam je mnogo teže. Da li bi Vam bilo lakše da ste u Zagrebu nego u Sarajevu?
MONTENO: Sve je teže i teže. Kada kažu da vrijeme liječi sve, to nije tačno, jer je meni sve teže iz dana u dan. Čovjek se nauči živjeti s tim, ali lakše nije. Teško je svaki dan, svaku noć, svakog praznika, godišnjice, rođendana, svakog jutra. Sve je to veome teško. Fali nam Kemo! Fali svima!
FAKTOR: Nekakvo prokletstvo Sarajeva jeste što brzo zaboravi legende i ljude koji su mnogo dali gradu, ali i državi. Nažalost, tako je i s Vašim ocem. Koncert u znak sjećanja na Montena pravi se u Zagrebu, a ne u Sarajevu, kojem je posvetio neke od svojih najljepših pjesama?
MONTENO: Ne znam, vjerovatno više i nema tih ljudi u Sarajevu koji bi na pravi način napravili jedan lijepi koncert u znak sjećanja na oca. Sada je neko drugo vrijeme, vjerujem da je publika u Sarajevu, ali nema nikog ko bi to napravio, donio ideju, ko bi to realizirao. Ali, onako, da realizira iz ljubavi i poštovanja, a ne zbog para i svoje promocije.
FAKTOR: Kemo je napisao i otpjevao nezvaničnu himnu Sarajeva – “Sarajevo, ljubavi moja“. Mislite li da će se neko u budućnosti sjetiti da barem jednu ulicu nazove po Vašem ocu?
MONTENO: Ulica je meni nebitna, a i njemu bi sigurno bila. Ta ulica njemu ne znači ništa, tako je on razmišljao, a i nas je tako odgojio i vaspitao. Teško da će se neka ulica u budućnosti zvati po Kemalu Montenu, a još manje dvorana kao što su BKC ili Dom mladih.
FAKTOR: Niste poput kćerki i sinova nekih muzičkih zvijezda, koji se stalno pojavljuju u medijima. Za ovaj intervju smo Vas zvali desetak puta. Zbog čega ste odlučili sada da govorite za „Faktor“?
MONTENO: Znam da ste dugo sarađivali s Kemom, a mislim da sada imam šta da kažem. Neke stvari koje me dugo tište, a sve je bliže i koncert u Zagrebu. Otac nas je učio da ne treba da se ekskponiramo u medijima. On je uvijek govorio za sebe: „Kada se popnem na pozornicu, onda sam Kemal Monteno, a kada siđem – ja sam Kemo!“ Nije volio previše da se pojavljuje na televiziji i u medijima, mada je to bio dio njegovog posla. Ne vidim razloga što bih se pojavljivala stalno u novinama. I ovo je rijedak izuzetak.
FAKTOR: Članovi udruženja „Kemal Monteno” vrše završne pripreme za koncert koji će 19. januara biti održan u dvorani „Vatroslav Lisinski“ u Zagrebu. Povod koncerta „Hiljade pahulja bijelih“ jeste obilježavanje prve godišnjice smrti Vašeg oca. Ko će sve pjevati?
MONTENO: Cijeli taj projekat vode Đelo Jusić Junior i njegova supruga Paola. oni su i pokrenuli incijativu za osnivanje udruženja „Kemal Monteno“. Hvala im puno na tome. Inače, to su divni ljudi i s nama su od prvog dana kada je otac umro. Uvijek su tu za nas, puno su pomogli i u Zagrebu i jedni su od rijetkih koji nas nisu zaboravili. Oni su preuzeli organizaciju cijelog koncerta i to je bila njihova ideja. Rekli su mi da na koncert dolaze Tereza Kesovija, Gabi Novak, Rade Šerbedžija, Hanka Paldum, Halid Bešlić, Boris Novković, Dražen Žerić-Žera, Saša Matić, Željko Bebek, Enis Bešlagić, Zlatan Fazlić Fazla…
FAKTOR: Da li se u Vašem stanu slušaju muzika i pjesma Kemala Montena?
MONTENO: Prvih sedam dana mogla sam slušati njegove pjesme na televiziji i radiju, ali kada se sve smirilo – ne mogu! Kada naletim na njegovu pjesmu, odmah promijenim program. Još nikada nisam otplakala oca. Nisam u Zagrebu, jer mi nije bilo jasno… Bila sam s njim u bolnici noć prije. Bilo mu je dobro: okupao se, presvukao, osušila sam mu kosu, smijali smo se i zezali. Navečer smo se čuli, bio je dobro i gledao je kviz. Nije imao temperaturu, a ujutro su mi rekli da mu se stanje pogoršalo i da je na aparatima?! Tu je i bio kraj. Poslije sam završila u sali na istoj intenzivnoj na kojoj je ležao moj otac. Nikako da nađem vrijeme i da ga prebolim. Imam osjećaj kada bih počela plakati, nikad ne bih prestala. Sebi u mozgu sam stavila pregredu, jer još nisam shvatila da nije s nama. Kada odem na grob, pričam s njim, stavim cvijeće, igračke… Imam osjećaj kao da je na putu i kao da ćemo mi ići kod njega ili će on nama doći.
FAKTOR: Na koji način preživljavate Vi, majka Branka, te Vaše kćerke Lajla i Lora?
MONTENO: Situacija nije nimalo sjajna. Ne želimo to potencirati. Mama je predala za penziju, ali ona još nije odobrena, niti je sigurno da će uskoro biti. I kada je odobre, bit će minimalna i, kako su nam rekli, odbijat će se dio kao dug za doprinose, koje nije uplaćivao. Kćerke studiraju i bilo bi lijepo kada bi imale neke stipendije. Od svih nas jedino radi brat Đani, koji je u Zagrebu. Ne bježimo mi od posla. Voljeli bismo da sebi zaradimo za normalan život. Nismo naučili da nekog molimo i vučemo za rukav. Otac nikada nije bio umoran, ustvari, on je bio umoran kada se odmarao. Volio je da radi, da bude u pokretu i da putuje.
Gitare stoje u dnevnoj sobi
FAKTOR: S obzirom na situaciju u kojoj se nalazite, jeste li razmišljali da prodate jednu od dvije gitare koje su bile zaštitni znak Kemala Montena?
– To nikada ne bih mogla uraditi. To nam je najbitnije u životu. Gitare stoje u dnevnoj sobi uz nekoliko očevih nagrada. Žao mi je što niko od nas neće nastaviti njegovim stopama. Ali jednostavno, nemamo talenta, isto kao da nismo iz porodice Kemala Montena. Niko nema sluha i to je katastrofa. Nikada pred njim nisam pjevala, jer me je bilo stid.
Gane neće da fušeri
FAKTOR: I Kemin veliki prijatelj i saradnik Gane Pecikoza odlučio je da organizira na proljeće veliki koncert u Sarajevu.
– On to također želi uraditi na jednom nivou. Neće da ništa fušeri, jer zna da to moj otac nije zaslužio. Želi da to bude gala koncert, a ne samo da se napravi reda radi.
