Sa popularnim Bišćaninom Adnanom Nezirovim razgovor smo vodili u Frankfurtu u koji je došao na par dana zbog poslovnih obaveza, nije pjevao, ali jeste snimao.
Na početku razgovora upitali smo ga da li je i koliko ga je pandemija zaustavila u njegovim planovima?
Nije ništa do vijeka
-Da ne budem egoista, pandemija nije samo mene „pogodila“, već sve nas bez obzira kojim poslom se neko bavi. Ipak, najviše su da tako kažem stradali muzičari, estrada, ugostitelji. Meni su mnogi rekli, kako sam krenuo tom nekom lijepom uzlaznom putanjom, a onda se desilo ovo što se desilo. Ali, ja uvijek kažem, sve će se jednog dana nadomjestiti, samo da je čovjek zdrav. Ne trebamo se previše sekirati, nije ništa do vijeka.
Koji su tvoji planovi „pali u vodu“?
-Imao sam nekoliko dogovorenih turneja u Australiji i Kanadi, u Americi sam već bio, imao sam u planu snimanje novih pjesama i promociju istih. Par pjesama sam snimio, ali gdje i kome da ih promovišem. Ta neka moja uzlazna putanja je poremećena, zaustavljena.
Bio si pobjednik ZMBT 2010. godine, malo si bio tu, snimio album i onda nestao. Onda su uslijedile Zvezde Granda i opet si u samom vrhu….?
-Ja sam imao i ispoštovao sam ugovor od pet godina sa Hayatom, i danas imam uspješnu saradnju sa njima. Ali, da me neko ne bi pogrešno razumjeo, svi pjevači iz BiH ako žele bilo kakav uspjeh, a posebno mlađa generacija, moraju otići u Beograd da bi napravili posao. Beograd je metropola, sve glavne stvari se dešavaju u tom gradu i sve kreće iz tog grada, svi neki veliki poslovi i uspjesi. Zahvaljujući njima opet sam isplivao na površinu, uradio sam dobru stvar i neka sam. Drago mi je zbog toga.
Ko je tebe pozitivno iznenadio od pobjednika Zvezda Granda, a koji su iz BiH?
-To je nesumnjivo Anid Ćušić iz Mostara, to je momak koji „kida“ kako pjeva, a ja to posebno volim i cijenim. Ne libi se bilo kakve pjesme da pjeva, jednostavno može sve i svakog pjevača. On se predstavljao kao neki pop pjevač, a Šabana „razvaljuje“. Jako je kulturan, na zemlji je, pokazuje poštovanje i respekt prema starijim kolegama, ne hoda po oblacima kao neki pobjednici. Dobar je i muzičar i pjevač, pred njim je velika i ozbiljna karijera. Ja sve ovo mislim ozbiljno, nisam od onih koji nekog grli i hvali, a iza leđa mu želi zlo.
Po svoj tvojoj mimici, priči, osmjehu, mnogo podsjećaš na Enesa Begovića?
-Ha, ha, ha, ha, pa dobro, dosta se družimo u posljednje vrijeme, pa sam možda pokupio neke njegove folove, ma šalim se. Enesa, Šerifa, Hakalu, Nihada, Kemala Hasića…, sve ja njih volim, pa im često kažem da oni nisu ni svjesni koliko su mi pomogli u životu. A, oni se pitaju kako, pa ja kažem, pjevajući vaše pjesme dosta sam novca zaradio.
Zbog čega si iz Bihaća preselio u Sarajevo, da li je to zbog karijere, većeg uspjeha?
-Da je baš ili striktno zbog karijere ja bih otišao u Beograd. U Bihaću se dešavaju neke čudne stvari, prepun je migranata i postao je nesiguran ili bolje rečeno opasan grad za život. Da se razumijemo, ja nisam pobjegao, ali ipak briga za sigurnost moje porodice je na prvom mjestu. Bihać će uvijek ostati moj grad i nadam se da će se ubrzo i to sve riješiti. Na kraju krajeva i veći dio mojih prijatelja je napustilo Bihać, mnogi su van granica BiH, za nekim boljim i sigurnijim životom. A, postoji i ono drugo, da nikad niko u svom gradu nije uspio, jer te smatraju svojim, njihovim, dok je negdje nešto drugo. Mojim dolaskom u Sarajevo uspjeli smo mi pjevači da se organizujemo, osnovali smo muzičku fudbalsku reprezentaciju BiH, podići ćemo to na neki viši nivo, da iza nas stoji NS BiH, da nam selektor bude Elvir Baljić, prva utakmica bi nam trebala biti u Bugarskoj, pa Turska… Bitno je da se družimo, a poslije utakmice bit će humanitarni koncert sa našim zvijezdama, a sav novac ćemo da uplatimo nekome kome u tom momentu bude potrebno. Bit će to jedna lijepa priča. Ali, samo da sve ovo prođe, jer nam nedostaju, ljudi, nastupi, druženja, a onda je sve lakše.
Kako živiš, kako finansijski sve to izdržavaš?
-Iskreno, hvala Bogu živim super, a to kažem jer je moja porodica kao i ja potpuno zdrava, a to mi je najbitnije. A, što se tiče finansija, mogu da ne pjevam nekoliko godina, ne zbog toga što imam ušteđevinu, već što imam toliko mnogo prijatelja koji me non-stop zovu i pitaju da li mi treba bilo kakav vid pomoći. To je moje najveće bogatstvo, a prije svega to su prijatelji koji nemaju nikakve veze sa muzikom.
Većina pjevača mlađe generacije iz BiH veoma rado snimaju duete sa pjevačicama iz Srbije, a ne čine to sa pjevačicama iz BiH. Po tebi, zbog čega?
-Pa, možda te pjevačice iz Srbije žele da snime duet sa Emirom, Mirzom, Giletom…, a sve je stvar trenutka i pjesme. Ja sam recimo snimio duet sa Mirzom Delićem, mojim prijateljem iz Bosne. Sa Marijom Šerifović sam bio na turneji u Americi, pa bih sa njom snimio duet veoma rado. Pa sam čak razmišljao i to sam bio predložio Aleksandri Maldenović, da snimimo duet. Ona je rekla, zašto da ne, samo da se desi pjesma. Ona i ja smo po glasovima tu nekako najsličniji. Dakle, sve je stvar trenutka i kako se ko u tom momentu tu zadesi.
Ne pravim nikakve skandale
Da li ti se neka od tih mlađih pjevačica nabacivala?
-Ne, nije zaista. Osim toga, supruga je stalno sa mnom. Ja ih sve volim i poštujem, a i one su fer i korektno ponašaju prema meni. Kao što rekoh, moja supruga i moj sin su uvijek sa mnom, ja se ponosim njima, uvijek ih rado pokazujem, moja porodica je moja svetinja.
O tebi se svih ovih godina ništa negativno nije pisalo?
-Nisam ja miljenik žute štampe. Ne pravim nikakve skandale, ne tračam nikoga, a ne tučem se, ne drogiram se, ne opijam se, a za svim tim nemam nikakve ni potrebe. Ne volim nikakve komplikacije, sve radim jednostavno. Ja kada vidim nekog pjevača koji zbog nekog uspjeha hoda uzignute glave, ja mu uvijek kažem spusti se na zemlju. Svi smo mi od krvi i mesa. Halid Bešlić je najbolji primjer, to je čovjek iz naroda, živi za narod i taj isti narod ga beskrajno voli.
Šta bi poželio svom sinu u budućnosti?
-Naše porodične ambicije su takve da težimo ka našim višim ciljevima. Trenutno smo u Sarajevu, moj sin Dani priča perfektno engleski jezik, sve naučio sa Youtubea. Upravo zbog njega možda jednog dana nastavimo naš život u nekoj evropskoj državi.
Realno bi bilo da sam pobijedio u Zvezdama Granda
Da li si se nadao pobjedi na Zvezdama Granda?
-Nisam i nisam ništa očekivao. Uspio sam biti u četiri kruga, ali i jedan bi mi bio dovoljan da se vratim na estradu. Gledalo me milion ljudi, cijela ekipa je bila na visokom profesionalnom nivou, došao sam do finala. Svaki krug sam prošao direktno, a najbitnije je da su me ljudi ponovno upoznali i ponovno se sjetili mene. Neke moje takmičarske kolege su me već zvali „gdje si pobjedniče“? A, danas kada sve to gledam sa strane, nekako bi bilo i realno da sam pobjedio. Međutim, pobjedio je neko sasvim drugi, a o njima kao pobjednicima niko se nije nadao.
Pjevači iz Krajine
Šta je to, pa toliko mnogo dobrih pjevača dolazi iz Krajine i koga bi posebno izdvojio?
-Pa rijeka Una, vjerovatno je kriva za sve te naše dobre glasovne mogućnosti ha, ha, ha. Ima dosta dobrih pjevača, a ja bih izdvojio te neke iz starije generacije poput Ibre Selmanovića, Rifeta Tepića, pa Kemal Malovčić, Osman Hadžić, Alen islamović, pokojna Donna Ares. Krajina je bogata kako pjevačima tako i muzičarima.
