Nakon završetka Drugog svjetskog rata, nezadovoljan političkim odnosima i jednopartijskim režimom koji je uspostavljen, Adil Zulfikarpašić je odlučio da napusti Jugoslaviju i svoje nezadovoljstvo iskaže kroz djelovanje u emigraciji. Istaknuti antifašista begovskog porijekla prvo je otišao u Rim, a onda u Beč, odakle je s još nekoliko bošnjačkih emigranata osnovao časopis Bosanski pogledi putem kojega je nastojao promovisati ideju bošnjašnjaštva, ali bez vrijeđanja drugih nacija, što je bilo jedno od glavnih načela uredništva ovog lista. Činjenica da je ovaj list objavljivan u kontinuitetu od 1960. godine do 1967. govori o ozbiljnosti projekta. Ono što je značajno istaknuti je i to da Bosanski pogledi ponovo počinju izlaziti 1990. godine u Sarajevu, ali ovoga puta projekat je opstao veoma kratko zbog složene političke situacije u BiH. Časopis, ali i sve druge aktivnosti, Adil Zulfikarpašić finansirao je iz sopstvenih sredstava, pokazujući na taj način da su za njega ideali i ideja uvijek bili ispred materijalnog interesa, što je u današnjem vremenu veoma rijetka pojava.
Na strani dobra
Da je Adil Zulfikarpašić svojim djelovanjem ostavio neizbrisiv trag u historiji Bosne i Hercegovine, ali sigurno i bivše Jugoslavije, te da je bio odlučan u težnji da svoj život posveti idejama u koje je vjerovao, potvrđuje i Husnija Kamberović, profesor historije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.
“U današnje vrijeme, kada se jako malo drži do istinskih ideala, a materijalni interes se predstavlja kao nešto što pokreće čitave mase, važno je podsjećanje na osobe poput Adila Zulfikarpašića, čija historijska pojava ruši stereotipne predstave o tome da su se niži socijalni slojevi uključivali u partizanski pokret kako bi se izvela socijalna revolucija i pojedinci iz tih slojeva „dograbili“ velikih stanova i tuđih tvornica. Adil Zulfikarpašić, je jednako kao, recimo, Koča Popović „filozof, vojskovođa i državnik“, kako je to zapisao jedan Popovićev biograf, dokaz kako su velike ideje pravde, a ne nikakav goli materijalni interes, pokretale te velike ljude da se odupru zlu”, ističe Kamberović.
Adilov otac, Hasan-beg Zulfikarpašić, bio je veoma cijenjen u rodnoj Foči. Osim što je posjedovao velika imanja u Foči i obližnoj Miljevini, Hasan-beg Zulfikarpašić dugo vremena je obnašao i funkciju gradonačelnika u svom rodnom gradu. Kamberović naglašava da je upravo i odgoj u jednoj takvoj begovskoj porodici sigurno presudio da Adil Zulfikarpašić, još u mladim danima, odabere pravu stranu.
“Njegovo porijeklo potiče iz bogate begovske porodice Čengića – Zufikarpašića, Adil se već kao vrlo mlad opredijelio za stranu dobra. Kao što je to Koča Popović, objašnjavajući svoju odluku da kao student na Sorboni u Parizu krene u napredni komunistički pokret, shvativši da baviti se samo književnošću ne znači puno nego se čovjek mora boriti („jedino što bi vrijedilo pokušati jeste da se čovjek direktno sudari s neprijateljem. Stoga odlučujem: boriću se, nema druge; sve napuštam i krećem. Pomalo budalasto, priznajem, ali krećem“), tako je i Adil Zulfikarpašić još prije početka rata, kao student, shvatio da se vrijedi boriti za velike ideale. Adil, potomak bogate begovske porodice, opredjeljuje se za ljevičarski komunistički pokret. I on ne postaje salonski ljevičar, nego aktivan borac koji se kao student doslovno fizički tukao s frankovcima i ljotićevcima, i to za ideale komunizma. Bio je spreman ginuti za ideale. „Malo budalasto“, što bi rekao Koča Popović, ali je bilo tako”, navodi Kamberović.
Odlazak u emigraciju i ustrajna borba na povratku nacionalnog imena Bošnjak, za Kamberovića nije “buntovništvo” ili nagli preobrat, već kontinuitet u borbi za svoje ideale.
“Teško bi bilo govoriti o Zulfikarpašićevoj transformaciji u razumijevanju svijeta. Prije bi se moglo govoriti o nekom kontinuitetu: i kao mladi beg, i kao student, i kao komunista, borac, partizan, potom emigrant, Adil Zulfikarpašić je pred očima imao viziju boljeg, pravednijeg svijeta. Njegovo uporno zalaganje za bošnjačku nacionalnu ideju, koju je promovirao i u emigraciji i nakon povratka u Bosnu i Hercegovinu, nije imalo nikakvu krivudavu liniju, kao kod nekih drugih intelektualaca. On je u ideju bošnjaštva vjerovao beskrajno i toj je ideji ostao vjeran do kraja svog života,” kaže Kamberović.
Istaknuti kulturni mecena
Ono po čemu javnost posebno pamti Adila Zulfikarpašića je njegovo nesebično ulaganje u kulturu. Osnivanje Instituta u Cirihu 1988. godine bio je samo početak značajnih ulaganja u obrazovanje i kulturu. Institut u Cirihu je posjedovao veliki broj fondova, koje je Zulfikarpašić planirao premjestiti u Sarajevo kada za to dođe vrijeme. Tokom 2001. godine uz velike napore i višemilionska ulaganja izgrađen je Bošnjački institut u Sarajevu. Fondovi iz Ciriha prebačeni su u Sarajevo po želji Adila Zulfikarpašića, a uz dosadašnja kontinuirana ulaganja biblioteka ovog instituta sadrži preko 150.000 bibliotečkih jedinica i izvora za proučavanje bosanskohercegovačke historije i kulture Balkana, te pruža velike mogućnosti za naučno-istraživački rad iz oblasti društveno-humanističkih nauka. Također, Bošnjački institut nudi i zbirku likovnih djela u kojoj su zastupljena 132 autora sa preko 650 djela. Osim porodične zaostavštine, Zulfikarpašić je putem svog plodonosnog rada u Cirihu, gdje je posjedovao firmu za pravne djelatnosti, enormno povećao svoje bogatstvo koje je uvijek bilo predmet raznih rasprava.
Prisjećajući se svojih susreta sa Adilom Zulfikarpašićem, Kamberović govori o značaju Bošnjačkog instituta čija će vrijednost u budućnosti biti još više značajna.
“Puno se pričalo o načinu na koji je stekao bogatstvo, ali je činjenica da je svo to bogatstvo investirao u kulturu. Osobno sam ga poznavao, a nakon njegovog povratka u Sarajevo poslije rata, imali smo niz razgovora, najčešće u Bošnjačkom institutu u Sarajevu, ali nekad i u njegovom stanu, te nekoliko puta i u Institutu za istoriju u Sarajevu. Meni je godilo to s koliko je simpatija i uvažavanja govorio o mojoj knjizi Begovski zemljišni posjedi u Bosni i Hercegovini od 1878. do 1918. godine, koju su mu čak njegovi saradnici čitali nakon što bi se on umorio. Mislim da će njegova ostavština, Bošnjački institut u Sarajevu, tek dobiti na značaju u vremenu koje je pred nama”, naglašava Kamberović.
Tihomir Loza, istaknuti sarajevski novinar koji trenutno živi i radi u Londonu, zajedno je s kolegom Fahrudinom Đapom, napisao knjigu Povratak u Bosnu o životu Adila Zulfikarpašića. Knjiga se sastoji od razgovora koje su autori vodili s Zulfikarpašićem u Cirihu, Nici i Sarajevu, 1990. godine. Loza ističe da je Bošnjački instititut u Cirihu prethodio onom u Sarajevu, ali i da je Adilu Zulfikarpašiću Institut u Cirihu puno značio. Također, Loza smatra da je Zulfikarpašić imao konstantnu potrebu da svoj stečeni novac ulaže u kulturu.
“Institut u Cirihu sam posjetio 1990. godine. Iz razgovora s Adilom Zulfikarpašićem znam da mu je bio veoma važan. Mislim da je, pored drugih mogućih motivacija, osjećao neku vrstu obaveze da dio svojih sredstava, kao tada vjerovatno najbogatiji Bošnjak, iskoristi kako bi sakupio, javnosti prezentirao i za budućnost sačuvao dio kulturnog blaga”, navodi Loza.
Svojstvena osobina Adila Zulfikarpašića bila je da sve svoje ideje za koje se borio u konačnici i ostvari. Tako se desilo i s historijskim povratkom nacionalnog imena Bošnjak koje je, nakon godina upornosti, u konačnici uspješno vraćeno o čemu govori Loza.
“Njegov uspješan rad na reafirmaciji nacionalnog imena Bošnjak bio je motiviran. Između ostalog, podstaknut je željom da se identitet bh. muslimana sekularizira, da sami sebe doživljavaju kao narod, te da ih i drugi tretiraju na taj način, a ne kao vjersku grupu, što je tada zvanično ime Musliman moglo da sugeriše”, završava na kraju Loza.
