Samo tri i po godine rata, kada je prošao kroz tri brigade ARBiH, Adil Muslić iz sela Kutle kod Foče bio je važan ovoj državi.
Ostatak njegovog života ispunili su naporan rad, bol, patnja, glad i siromaštvo. Ima 53 godine, a posljednjih 12 živi u objektu koji je počeo graditi u mjestu Rašković Potok, u blizini Ilovače kod Goražda. Sa zebnjom čeka zimu, jer u nedovršenu kuću prodire kiša, a uz fenjer, bez struje, neizdrživo je.
Lijepa mladost
Adil je odrastao u Kutlama kod Foče. Sam je naučio da piše, jer nije završio ni osnovnu školu. S ocem je, sebi i drugima, obrađivao zemlju, a najviše je volio raditi s konjima. Iako je bila teška, mladost je bila lijepa. Oženio se, dobio kćerku, a s ocem je uspio zaraditi dovoljno da kupi kuću u Pilipovićima kod Ustikoline. A onda se probudilo zlo koje je odnijelo sve što je imao.
– Majku Fatu su mi zaklali kod kuće. Ubili su mi ženu Aliju i dijete Minelu. Imala je samo 16 mjeseci. Dvanaestero u selu, sve su pobili. Znam ko je to uradio, i ko mi je zapalio kuću. Meni je jednom u Sarajevu SIPA dolazila i nikada više – kaže Adil.
Rat je proveo u Goraždu, Sarajevu, na Grepku, Igmanu… Bio je najprije u 1. drinskoj, potom Fočanskoj, a onda i 101. brigadi ARBiH.
– Nisam služio vojsku, niti sam igdje radio prije rata, ali su mi tada dali dva oružja. Brat me naučio kako ću pucati iz RB-a i puške. Kasnije sam naučio i očistiti pušku – priča nam Adil, koji je, nakon lične, preživio i mnogo drugih tragedija.
U ratu se ponovo oženio, dobio dvoje djece, ali je taj brak propao, a Adil ponovo bio na početku.
Sakupljao željezo
– U Sarajevu sam kopao po kontejnerima, sakupljao željezo i stare stvari. Jednom su me slikali novinari kad su vidjeli kako na leđima nosim neki veliki ormar. Zbog tereta sam, evo, i zdravlje uništio. Pitali su me zašto to radim. Pa da odnesem i dobijem koju marku. Ljudi mi dadnu marku, dvije, kako kad. Hljeb sam jeo iz kontejnera, ako vjeruješ – govori Muslić.
Nekako je uspio ostvariti pravo člana porodice civilne žrtve rata, ali naknadu koju dobiva opteretio je kreditima kako bi na zemlji rahmetli majke kod Goražda izgradio svoj novi, nada se, i trajni dom.
– Spavao sam ovdje pod šatorom dok nisam napravio kolibu, ali zbog zmija i miševa u njoj nisam mogao dugo živjeti. Onda sam počeo kuću, pomagale su i komšije, došao sam do ploče i dalje ne mogu. Triput sam dizao kredit da ovo izgradim. Opet mi je ovdje bolje nego pod stepenicama, jer dvije godine sam u Sarajevu pod stepenicama spavao. Najgore mi je što nemam struje i da mi je ovo ukroviti, jer i ovo što sam napravio propada, pa ne znam šta da radim – priča nam Muslić.
Paketi od Mjesne zajednice
Prije tri godine od Ministarstva za boračka pitanja KS dobio je pomoć za održivi povratak, a za 5.000 KM koje je dobio kupio je dva konja i koke. Planira prikupiti papire kako bi naslijedio očevu penziju.
Selvedin Bećirspahić, s ostalim komšijama iz obližnjih Faočića, nastoji pomoći Adilu.
– Dobivali smo pakete preko Mjesne zajednice, pa iako je prijavljen u Sarajevu, ni njega nismo izostavljali. Znamo da je godinama u teškoj situaciji, jer nema krov nad glavom, struje, nema nigdje ništa, možeš reći. Ne znam na koji način, pošto se traže i te dozvole i ostalo, ali njemu je stvarno hitno da se uradi krov i da dobije struju – kaže Bećirspahić.
