Prođe i taj vikend u kojem je obilježena, kako neki kažu, 73. obljetnica blajburške tragedije. I na obljetnici se pojavi član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda – Dragan Čović. I malo što je došao, nego je i Hrvatski narodni sabor (osnovan kao krovna organizacija hrvatskih bosanskohercegovačkih političkih stranaka – u kojem nema nijedna stranka iz Bosne) bio, uz Hrvatski sabor, supokrovitelj navedenog događaja.
Rigorozne mjere koje je austrijska policija provodila u vezi s isticanjem bilo kakvih nacionalističkih obilježja možda su razlog da ove godine bude nikad manje učesnika skupa ili manifestacije, jer je vjerovatno bilo i dosta revoltiranih time što nisu mogli obući uniforme stare 75 godina i doći na komemoraciju. A možda i novosašivene?!
Prvi put na ovom mjestu pojavilo se i stotinjak osoba iz 23 nevladine organizacije iz Hrvatske, Slovenije i Austrije s parolama “Ustaše i četnici, zajedno ste bježali” i “Nikad više rat! Nikad više fašizam!”, “Rame uz rame protiv fašizma” ispisanim na hrvatskom, slovenskom i njemačkom jeziku.
Kao veliki dušebrižnik i navodni zaštitnik hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, Dragan Čović nije propustio priliku da ne istakne kako se hrvatski narod jedva oporavio od tog “demografskog šoka” od prije 73 godine i da su i dan-danas Hrvati obespravljeni u Bosni i Hercegovini u odnosu na druga dva naroda.
Jesu li te tako komunisti odgojili, Dragane? Nekadašnji uvaženi član Komunističke partije Jugoslavije za vrijeme trajanja svog članstva nije tada znao za dešavanja u Bleiburgu? Ili je znao, ali ih je smatrao opravdanima? Ili je samo čekao da se osnuju nacionalne partije, pa da brzinom munje presvuče dres? I da svijetla obraza priča o sadašnjoj ugroženosti Hrvata.
Za podatak o ugroženosti Hrvata mogla bi poslužiti brojka od 74.580 katolika koji su od 2013. do 2016. godine napustili Bosnu i Hercegovinu. Napustili i zbog stranke koja ih štiti već 26 godina tako dobro da su morali sreću potražiti na drugom mjestu. Koliko ih je otišlo u posljednje dvije godine – nema relevantnih podataka. Možda je i bolje da se ne zna.
Koga je Čović predstavljao u Bleiburgu?
Samo nekoliko dana ranije obnovljeno je Partizansko groblje u Mostaru. Uništeno, razvaljeno i destruirano od potomaka ili istomišljenika blajburških žrtava. Svijetla strana istorije uništena je od mračne i tamne.
Dragan Čović, zaštitnik Hrvata u Bosni i Hercegovini, nije došao na obnovljeno Partizansko groblje da se pokloni žrtvama koje su njemu omogućile zdravu mladost, fakultet i direktorsko mjesto. Naprotiv, otišao je da se pokloni onim drugima. Od naših para i naših dnevnica.
Šta je s potomcima partizana? Šta je s nama koji smo odrastali i dan-danas živimo u uvjerenju da je fašizam najveće zlo? Tim žrtvama Dragan se ne treba pokloniti? Šta je s Hrvatima čiji su roditelji, djedovi, ujaci, stričevi ili braća bili partizani? Hoće li se pokloniti i njihovim žrtvama?
I koga je Dragan, kao član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda, predstavljao u Bleiburgu? Sebe kao pojedinca? Čisto sumnjam, jer je najavljen kao političar i član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, a ne kao obični građanin Dragan. Došao je u ime Hrvata iz Bosne i Hercegovine, za koje je uzeo ekskluzivno pravo zaštite, krivljenja istorije i ličnog bogaćenja. Uspio je izaći iz svoje države, proputovati cijelu drugu državu da bi stigao na manifestaciju u treću.
A teško mu je bilo prošetati do mostarske uzvisine na kojoj se nalazi 810 nadgrobnih ploča koje podsjećaju na nasilno prekinutu mladost. Mladost koja je donijela slobodu i mir. Za razliku od one druge mladosti i starosti, koje su činile zločine i pokolje.
Mostar, grad koji je dao 13 narodnih heroja, od kojih su neki herojski poginuli braneći svoj grad, Sarajevo, Sutjesku ili Konjuh.
Između ostalog, i od onih kojima se otišao Dragan pokloniti.
Čovićevi pravi Hrvati
Mostar, grad koji je svojevremeno imao 6.000 ljudi na strani NOB-a, ili svakog trećeg stanovnika grada, grad koji je imao više od 1.000 žrtava fažizma, danas se vjerovatno crveni. Ne od crvene boje komunista nego od stida.
Faktički, prema “opisu poslova i zadataka” za HDZ i Dragana Čovića, jedini pravi Hrvati jesu:
– oni koji su rođeni u Hercegovini, i to zapadne geografske orijentacije i jednim malim dijelom iz srednje Bosne (rođeni u gradovima kao što su Sarajevo, Banja Luka, Tuzla, Zenica, Bihać, Brčko i slično ne “pikaju” se),
– oni koji su imali barem jednog člana porodice na drugoj strani,
– oni koji umjesto partizanima odaju poštu i sjećanje na drugoj strani,
– oni koji se mole za zdravlje hrvatskim uznicima, a zapravo zlikovcima osuđenim u Haagu, kojih se svako normalan stidi zbog počinjenih zločina,
– oni koji tijekom tjedna prave saopćenja u svrhu promidžbe hrvatskog jezika, jer ovo što mi pričamo ništa ne razumiju,
– oni koji svakodnevo ili sedmično putuju u mrsko Sarajevo da obavljaju izuzetno dobro plaćene funkcije,
– oni koji se kunu u Hrvatsku, a, za razliku od zakletve, gaje izuzetno dobre i prijateljske odnose sa Srbima iz Bosne i Hercegovine,
– oni koji navijaju protiv reprezentacije države koja ih hrani,
– oni koji sami upravljaju novcem i pomoći od susjeda, namijenjenoj svim Hrvatima u Bosni i Hercegovini,
– oni koji žive na prostorima koje je oslobodio HVO, kako je rekao Dragan jednom prilikom.
I zato Dragan Čović nikad ne može niti će biti predstavnik svih Hrvata u Bosni i Hercegovini. Uvijek će predstavljati samo onaj zadovoljni dio hadezeovaca (zapadnohercegovačke i srednjobosanske teritorije) koji su se ugodno smjestili u institucije države koju ne vole i koju ne priznaju kao svoju.
Doduše, vole njene pare, dnevnice, službene automobile, vozače, sekretarice, savjetnike i sve moguće i nemoguće povlastice.
<em>Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
