Izmislili su ga građevinski majstori još u 16. vijeku, a sama riječ boškač znači – radnik ili majstor. Ramiz Šaipi, profesor bosanskog jezika, koji živi i radi u Gornjem Ljubinju, podšarplaninskom selu, proučavao je fenomen boškačkog govora i tvrdi da su ga izmislili Srbi iz ovog dijela prizrenske opštine, koji su tada na pečalbu odlazili u Tetovo, gdje su stizali pješke za desetak sati.
“Ranije su mještani Drajčića i Sredske, dakle pravoslavni živalj, odlazili tamo da rade, najprije kao krojači. Kako bi bili u mogućnosti da odrade nešto krišom od svojih gazdi, služili su se riječima sa sinonimnim značenjem. Sinonimi su bili jako prošireni, zapravo su imali skriveno značenje. Tako je svaka riječ imala neku tajno skriveno značenje. Boškački se kasnije govorio i u drugim zajednicama. Vremenom su boškački počeli da koriste i njihove komšije Bošnjaci, građevinski radnici, priča Šaipi i nastavlja.
“Potom su i naši ljudi, muslimani iz ovih sredina, odlazili kao pečalbari, kao građevinci. Oni su to od Srba “pokupili” i onda se to njegovalo u Župi (prizrenski kraj sa 18 sela nastanjenim Bošnjacima, Srbima i jednim – Albancima). U Župi, danas ne možeš da nađeš nijednog a da ne zna boškački govor. Doduše, ne možemo ga nazvati jezikom, to nije jezik. To je govor koji je poslužio mnogim ljudima da odrade neki pazar, međusobno da se dogovore kome šta odgovara i po kojoj cijeni, a da to ne zna domaćin, da ne bi otkrio, i dali ima neke skrivene tajne ili namjere”, kaže on.
Boškački govor je odolevao raznim izazovima, pa i najnovijoj eri, eri Interneta. Drugim riječima i danas se koristi, najviše u krugovima tamošnjih Bošnjaka.
“Pravoslavno stanovništvo se povuklo. Njihovi mladi, oni koji su sa mnom išli u prizrensku gimnaziju znali su taj govor, jer smo na časovima tako međusobno komunicirali, dogovarali se… Sada se čuva kod nas, ali među majstorima prisutan je neprestano. Neće se boškački nikada zaboraviti”, tvrdi ovaj profesor u razgovoru za DW.
Komične situacije
Bilo je raznih komičnih situacija sa upotrebom ovog govora. Šaipi govori o svom iskustvu, u vrijeme dok je bio student i dok je sa bratom u Beogradu radio na građevini.
“Radili smo kod nekih naših Župljana, Srba pravoslavaca. Ali, kod domaćina kod kojeg smo radili, njegova žena bila je iz Župe, iz Sredske, a da mi to nismo znali. U jednom trenutku dvojica radnika počeli su da pričaju kako je ova žena lijepa i da ih hrana, koju im je pripremala podsjeća na rodni kraj. I tako su počeli da govore: manuka užilaila takvu kolpitu ka naša sneska (žena je napravila burek kao naša majka). Ona je to čula, prišla jednom našem mladiću i rekla – da, da i moja sneska tako činila, isto kao i vaša sneska. (I moja majka tako radila, kao i vaša)”.
Profesor Šaipi pojašnjava kako svaka riječ ima adekvatnu zamjenu na boškačkom, izdvojivši nekoliko karakterističnih primjera. “Ovaj skopak je apsika, znači – ova djevojka je mnogo lijepa. Tu se ne prati rod, padež ili slično. To je slobodan govor.
“Manče naguraf apsika krastačka”
Zabrinuli su se majstori, završili su posao i onda međusobno razgovaraju, hoće li im to biti plaćeno. “A će ni nagura manče ronke”. “Manče ni nagura apsika krastačka, ali da li će ni nagura ronke”, “možda će ni binje žilka jaloa”, (Gazda nam je dao dobru hranu, ali da li će nam dati i pare, možda smo džaba radili).
