Iako se očekivalo (možda su to bile tek puste želje i nadanja) da bi završne borbe mogle trajati do kraja godine, pa i duže, istočni dio Alepa je praktički pao.
Sirijske snage predsjednika Bašara al-Asada ušle su u stari dio grada, čime su žestoke višemjesečne borbe okončane. Dok se ostaci razbijenih oporbenih snaga povlače, zajedno s navodno čak 80 hiljada civila, postavlja se pitanje je li ovo početak kraja petogodišnjeg građanskog rata u Siriji ili tek završna faza koja bi mogla trajati godinama. Naime, nakon Alepa se karte ponovno miješaju. Alep je, uz Damask, najvažnije središte Sirije, koje može biti ključno za daljnji politički i vojni obračun u toj zemlji gdje ratuje svako sa svakim, a prelamaju se i veliki međunarodni interesi i vodeći svjetski igrači, piše Jutarnji.
U Bašarovu osvajanju istočnog Alepa odlučujuću su ulogu imali Rusija i Iran. Prvi jer su zračnim napadima, raketama s brodova u Sredozemlju te obavještajnim podacima odrađivali lavovski dio operacija za Alep, a drugi su se politički potvrdili jer su na teren slali svoje “dobrovoljce” i pripadnike sponzorskih šiitskih milicija iz Libanona. Rusiji je bilo bitno samo da osigura prevlast bašarovaca nad Alepom pa je, kažu stručnjaci, izabrala taktiku Čečenije – pobjeda, pa što košta da košta. Ovom je pobjedom Asad učvrstio svoju političku, a ne samo vojnu, snagu i prometnuo se u glavnog igrača, iako je još prije manje od godinu dana bio “živi politički mrtvac”.
Teško da će, kako stvari stoje, Asada biti lako izbaciti iz poratne sirijske premetaljke. Rusija mu je priskočila u pomoć te ga reanimirala i vojno i politički. Osim što je riskirala tako što je pomogla svom jedinom bliskoistočnom savezniku, koji je bio na konopcima, Moskva je i sebe potvrdila kao vodećeg igrača na tlu spaljene Sirije te odnijela važnu političku pobjedu nad SAD-om. Naime, Rusija je iskoristila vakuum u Washingtonu, koji je nastao opterećenošću neizvjesnom izbornom kampanjom, a zatim stanjem šoka kod Baracka Obame koji je uslijedio nakon poraza Hillary Clinton, odnosno pobjede Donalda Trumpa te na kraju i limb između odlazeće i dolazeće administracije.
Moskva pregovara s Bijelom kućom u pakovanju u kojem je ograničen manevarski prostor, a i vrijeme im curi, ali istovremeno osluškuje i dogovara se s Bijelom kućom u formiranju, pogotovo jer se ne zna kakvu će poziciju prema Siriji zauzeti. No, dok se to dogodi, Putin i Asad će se osoviti na poziciju koja im omogućava ne samo da učestvuju ravnopravno u pregovorima, nego i da diktiraju tempo i uvjete. Ovaj američki poraz u Alepu u startu će ograničiti i smanjiti snagu Donalda Trumpa u Siriji. “Pad Alepa suočit će SAD s realnošću i pokazati da je nada koju je Washington polagao u umjerenu opoziciju kao buduće vladare Sirije zapravo lišena osnove”, rekao je Paul R. Pillar, bivši visoki dužnosnik analitičkog odjela CIA-e. Neki američki analitičari drže da je Alep veliki poraz Baracka Obame u finišu njegovog mandata te mu zamjeraju neodlučnost i neuvjerljivost koju je, pak, Kremlj iskoristio te prvi put nakon raspada SSSR-a nadmudrio SAD. Doduše, Rusija sada jest u prednosti, ali je pitanje koliko financijski može izdržati pritisak Sirije, iako neka ekonomska predviđanja idu naruku Moskvi.
Uz Rusiju, pobjednik ove faze građanskog rata je i Iran koji se pozicionirao kao jedan od ključnih igrača. Osim SAD-a, pod poražene se mogu svrstati i Jordan, Saudijska Arabija, Katar te ostale zainteresirane zemlje Perzijskog zaljeva. One se nisu mogle angažirati koliko su namjeravale jer su zaglavile u Jemenu. Turska se, pak, našla u nebranom grožđu jer je njen utjecaj sve slabiji (previranja u vojsci nakon neuspjelog puča oslabila su borbenu gotovost), a fiksirani su samo na Kurde, odnosno da im oslabe utjecaj. Premijer Binali Yildirim je tokom posjeta Moskvi ponudio svoje posredničke usluge kako bi se opoziciji omogućilo povlačenje iz Alepa. Vijesti s terena kažu da se opozicionari žele dogovoriti, ali s druge strane je muk.
Neki analitičari kažu da bi završetak rata mogao označiti i kraj Sirije kakvu znamo te da bi se mogla raspasti na nekoliko država, od kojih bi možda jedna bila kurdska.
Bivši ambasador Danske u mnogim bliskoistočnim zemljama, Rolf Holmby, smatra da će pad Alepa izazvati velik udarac antibašarovskim pobunjenicima te da će se mir morati potpisati s Asadom koji je praktički pobjednik rata. Neki američki stručnjaci se pribojavaju da bi se razočarani i razbijeni vojnici opozicije mogli priključiti ekstremnim islamskim grupama, pa i ojačati ISIS. Osim prijelomnog utjecaja na stanje u Siriji, smatra se da će pad Alepa ojačati migrantski val prema Evropi te stvoriti novu bazu jačanja ekstremne desnice u Evropi uoči izbora u Francuskoj, Njemačkoj i Italiji.
Položaj glavnih aktera nakon strateške promjene na bojišnici
POBJEDNICI
Bašar al-Asad
Prije nekoliko mjeseci smatrali su ga političkim mrtvacem, a sada se bez njega neće moći pregovarati o budućnosti Sirije. Moguće je da će ostati na vlasti; u svakom slučaju, njegova pregovaračka pozicija je sada neupitna.
Rusija
Osvajanjem Alepa Moskva ne samo da je pomogla svom savezniku Bašaru al-Asadu, nego je “porazila” i Sjedinjene Države te trenutačno diktira tempo u političkom rješavanju sirijskog problema.
Iran
Vratio se na scenu kao jedan od važnih regionalnih igrača, a u Siriji je istisnuo svoga velikog konkurenta – Tursku.
Uz Iran, pobjednici su i Hezbolah te ostale šiitske milicije u Siriji, Libanonu i Iraku koje drži pod kontrolom.
GUBITNICI
SAD
Veliki neuspjeh Obame koji je kompromitirao poziciju SAD-a na Bliskom istoku i otežao “sirijski” položaj Trumpu koji nastupa u podređenom položaju prema Moskvi; izgubili su i snagu na terenu – umjerenu protubašarovsku opoziciju.
Sirijska opozicija
Nije poražena samo vojno, nego i politički, a neki analitičari zloguko predviđaju njihov raspad te čak prelazak dijela opozicije na stranu ISIS-a ili drugih džihadističkih grupa, posebno bivšeg Fronta al-Nusra.
Turska
Iako je u dobrim odnosima s Moskvom, Turska se može smatrati poraženom jer su ojačale i snage Kurda koje Ankara smatra svojim glavnim neprijateljem na sjeveru Sirije, a dopustili su da se Iran ubaci u njihov atar.
Saudijska Arabija i zemlje Perzijskog zaljeva
Podržavale su umjerenu opoziciju Sirije, ali su se previše angažirale u ratu u Jemenu, a to im je suzilo manevarski prostor da se posvete zbivanjima u Siriji. A i ondje nisu našle zajednički nazivnik.
