Politika predsjednika SAD-a prema islamskom svijetu, iako najavljivana kao sasvim nova, slijedila je ranije uspostavljenu agendu.
Nakon osam godina agresivne i neprijateljske politike, koju je prema islamskom svijetu vodio George Bush, a koja će ostati zapamćena po dvije masivne intervencije, u Afganistanu i Iraku, dolaskom novog čovjeka na predsjedničko mjesto očekivanja su bila da će ponašanje Sjedinjenih Država prema tom dijelu svijeta biti, ako ne radikalno drugačije, onda barem suštinski predefinirano.
Kada je na predsjedničkim izborima pobijedio Barack Obama, čovjek koji je pojavom, ponašanjem i javno iznošenim stavovima, nagovijestio da njegovo poimanje islamskog svijeta nema niti jedne dodirne tačke sa agendom koju je provodila Bushova administracija, svijet je pretpostavio da ova dva, nejednako moćna polariteta, počinju graditi sasvim nove odnose.
Prvi potez koji je novi američki predsjednik afroameričkog porijekla, Barack Obama napravio, dao je naslutiti da počinje sasvim nova era u odnosima između SAD-a i islamskog svijeta.
Govorom održanim na Univerzitetu u Kairu Obama je pozvao na stvaranje novih relacija, naglasivši kako se „krug sumnji i neslaganja mora smanjiti“. Za loše odnse između islamskog svijeta i Sjedinjenih Država američki predsjednik je optužio „nasilne ekstremiste“ koji su, po njegovom mišljenju, iskorištavali napetosti koje su evidentno postojale između njegove zemlje i muslimanskog globusa.
Obama je u Kairu obećao kako će povući trupe iz Iraka, nagovještavajući kako je došlo vrijeme da se preispitaju odnosi sa Iranom i kako je kucnuo konačni čas da se riješi višedecenijski konflikt između Izraela i Palestine i to na način da suprotstavljene zajednice izgrade sopstvene, samoodržive, državne zajednice koje će funkcionirati jedna pored druge.
Dobra volja i loša politika
Sagledavajući iz današnje perspektive početne Obamine inicijative u „izmirivanju“ geostrateški suprotstavljenih strana, vanjskoplitički analitičar iz Sarajeva Hajrudin Somun primjećuje da je američki predsjednik imao dobru volju da poboljša međusobne odnose, ali da je konkretna politika bila sasvim drugačija.
Pozitivne iskorake činio je samo u prvom mandatu dok je u drugom, zbog odnosa političkih snaga unutar Sjedinjenih Država, značajno korigirao politiku „izmirenja“ sa islamskim svijetom.
„Obama je bar pokazao dobru volju da korigira američku politiku prema svijetu islama, što je najavio u svom poznatom govoru na Kairskom univerzitetu u maju 2009. godine i odabravši Tursku kao prvu destinaciju putovanja van SAD. U prvom mandatu je, povlačenjem trupa iz Afganistana i Iraka, želio da umanji ulogu Amerike kao svjetskog policajca i da muslimanskim zemljama ne nameće zapadni sistem demokratije. U drugom mandatu nije uspio da ostvari svoju viziju, jer nije uspio da se suprotstavi finansijskim magnatima i vojnoj industriji koji dominiraju američkim Kongresom. Kao izrazit primjer je njegovo popuštanje u drugom mandatu neokonzervativnom establišmentu u pogledu politike prema Izraelu i palestinskom problemu“.
Vanjskopolitički komentator Mufid Memija smatra da se mora uočiti diskrepancija između Obaminih „pomirljivih“ govora i politike njegove zemlje, koja je sprovođena u godinama koje su uslijedile nakon danas već „čuvenog“ kairskog govora. Prisjeća se da su očekivanja u islamskom svijetu od novog predsjednika SAD-a bila velika, baš kao što je bilo veliko i razočarenje kada se shvatilo da se politika SAD-a mijenja manje nego se očekivalo.
„Najblaže rečeno, odnos Baracka Obame i muslimanskog svijeta bio je protivrječan, od samog početka njegova predsjedništva. U prvo vrijeme, njegovi govori i uopće, njegove verbalne apelacije upućene islamskim narodima, dočekivani su s naglašenim simpatijama i velikim nadama, posebno na Bliskom istoku. Još uvijek pamtimo kako se, poslije Obaminog obraćanja na Kairskom univerzitetu, početkom juna 2009. godine, islamskim horizontima razlio radosni cunami oduševljenja. Obični ljudi u tom dijelu svijeta povjerovali su da se američki odnos prema muslimanima uistinu počinje mijenjati nabolje. Međutim, kako se ubrzo pokazalo da su sve te proklamacije bile bez ikakvog političkog učinka na terenu, tako je poverenje i u tog američkog predsjednika drastično opadalo u muslimanskim zemljama“.
Sukob Izraela i Palestine
Neuspješnost Obamine politike prema islamskom svijetu najviše se ogledala u njegovoj nemoći da okonča višedecenijski konflikt između Izraela i Palestine, pa sukob između dvije nacije ostaje najveći generator problema na cijelom Bliskom istoku. Nepromijenjena je ostala i bezuslovna podrška svim državama saveznicama SAD-a u regionu bez obzira što je stanovništvo tih zemalja nastavilo trpjeti nepravdu pod „nedemokratskim“ i „represivnim“ režimima.
Memija smatra da je takav odnos Sjedinjenih Država prema zemljama muslimanskog svijeta, posebice onim u kojima pretežno živi arapsko stanovništvo, oblikovan, prije svega, finansijskim i geostrateškim interesima.
„Govoreći jezikom činjenica, moramo kazati da je i Obamina politika prema tom dijelu svijeta bila ravnodušna u odnosu na patnju stanovništva u zemljama-američkim saveznicama (Egipat, Tunis, monarhije u Zaljevu…), a posebno prema Palestincima pod okupacijom Izraela. Citirat ću svečanu deklaraciju iz već spomenutog govora američkog predsjednika na Kairskom univerzitetu: ‘Da raščistimo svaku sumnju: situacija u kojoj se nalazi palestinski narod je nepodnošljiva. Amerika neće okrenuti leđa legitimnim težnjama Palestinaca za dignitetom, sticanjem prava i vlastite države.’ A istina je da gospodin Obama u puna dva svoja predsjednička mandata nije ni za jotu uspio poboljšati položaj Palestinaca. Naprotiv, Izrael je svakodnevno uvećavao stradanja, patnje i ponižavanja tog ponosnog naroda. A zašto takvo stanje na Bliskom istoku i dalje traje, jasno je svima koji znaju unutarnju dinamiku američke politike, u čijoj srži su dolar i pohlepa, a ne moral“, jasan je Memija.
Arapsko proljeće, destabilizacija Turske, ISIL
Za vrijeme Obaminog mandata islamski svijet pretrpio je korjenite unutrašnje promjene, pa iako nije bilo zvanične i vidljive umiješanosti Sjedinjenih Država u događaje „Arapskog proljeća“ u kojima je nekoliko autokratskih režima srušeno, u onome što se danas uobičava nazivati „narodnim revolucijama“, analitaičari smatraju da je svim prevratničkim procesima dirigirala CIA.
Najeklatantniji primjeri promjene političkog stanja su svakako Tunis, Egipat i Libija u kojima su dugogodišnji autokratski predsjednici Ben Ali, Mubarak i Gaddafi, nakon masovnih narodnih protesta, srušeni sa vlasti. Talas „demokratskih sloboda“ zahvatio je još nekoliko zemalja, ali je samo u tri navedene stovrena dovoljna kritična masa da se sruše sistemi državnih režima.
Obamin mandat obilježilo je i ubistvo Osame bin Ladena, stvaranje ISIL-a i pokušaj državnog udara u Turskoj, događaje koje je, kako tvrde američki analitičari, podstakla CIA, a sve po nalogu Obamine administracije. S druge strane, mora se zabilježiti da je u vrijeme Obaminog vođenja američke vanjske politike došlo do približavanja Sjedinjenih Država i Irana i jačanja odnosa sa strateškim saveznicima u južnoj Aziji, Pakistanom i Bangladešom, koji su bili narušeni u vrijeme Bushove administracije.
Kako stvari stoje, kraj Obaminog mandata obilježit će još jedan nesporazum proizašao iz neusaglašenosti stavova između predsjednika i američkih zastupnika. Naime, Obamin veto na zakon koji dozvoljava porodicama žrtava napada 11. septembra 2001. da tuže Saudijsku Arabiju poništen je u oba doma američkog Kongresa. Za taj postupak Obama je rekao da je „opasan presedan” koji će ugroziti politiku borbe protiv terorizma i unijeti nestabilnost u odnose dugogodišnjih saveznika.
Trump ili Clinton
Kakvu će politiku prema islamskom svijetu voditi Obamin nasljednik, pitanje je koje se sve učestalije postavlja.
Somun je mišljenja da će u slučaju pobjede Hillary Clinton američka politika prema islamskom svijetu ostati nepromijenjena, a da će od njene pobjede najveću korist imati Izrael, čije djelovanje se neće, barem kod administracije, posebno analizirati i kritikovati. Trumpova pobjeda, kaže, otvara polje velikih nepoznanica.
„Sa Hillary Clinton je jasno, ona se odavno opredijelila za striktnu podršku sadašnjoj izraelskoj politici na Srednjem istoku, samim tim što je rekla da bi prvog dana predsjednikovanja pozvala U Vašington izraelskog premijera Netanyahua. Vjerovatno bi zauzela od Obame oštriji stav prema drugim problemima svijeta islama (ISIL, Sirija, nuklearni sporazum s Iranom). Za Trumpa je, naprotiv, sve nepoznato ukoliko postane predsjednik. I s Reaganom su se Amerika i svijet šalili, ali je ispao jedan od najjačih predsjednika SAD-a. Dokrajčio je evropski komunizam, pa je i stanje na Sredejem iastoku i islamskom svijetu (Afganistan) gledao kroz prizmu borbe protiv komunizma. Podržavao je Izrael, nije se zalagao za prava Palestinaca, ali kad je Izrael upao u Bejrut 1982, naredio je premijeru Beginu da prestane bombradovati Liban“.
Memija, s druge strane, stoji na stanovištu da Trump, u slučaju da pobijedi na izborima, neće voditi samostalnu vanjsku politiku, a u slučaju pobjede protivkandidatkinje, politika prema islamskom svijetu ostat će, barem u glavnim crtama, nepromijenjena.
„O gospodinu Donaldu Trumpu, pokretnoj nuklearnoj prijetnji, ne treba previše brinuti, jer i u slučaju da on postane predsjednik, bit će tek marioneta u vlasti onih koji (iz tame) donose ključne političke odluke. No, za političku kulturu Amerike, kao zemlje koja je na čelu sveukupnog svjetskog progresa, uveliko je zastiđujuće da jedna u osnovi nepristojna osoba, koja nema ni elementarnog znanja o iznimno složenoj arhitekturi međunarodnih odnosa, uopće dođe u poziciju da se natječe za makar formalno najmoćniju političku funkciju u svijetu. A što se tiče gospođe Clinton, držim da bi njeno predsjedništvo, i u ovom aspektu, bilo obilježeno politikom kontinuiteta“, zaključuje Memija.
Jasno je da će se politika Baracka Obame analizirati i tumačiti u vremenu koje predstoji, a kako će biti posmatrana njegova politika prem islamskom svijetu tek treba da se vidi. Ali, iz perspektive zadnjih dana njegovog mandata, glasovi koji njegovu politiku ocjenjuju kao protivrječnu i nekonzistentnu sve su glasniji. Očekivanja od Obame bila su velika i mnogi su ostali razočarani kada su shvatili da suštinske promjene u odnosu između SAD-a i islamskog svijeta neće biti. Predsjednici se mijenjaju, ali politika Amerike uvijek ostaje ista, stara je istina, koju ne uviđaju samo oni čiji ideali nisu uprljani spoznajama pragmatične politike.
