Duška Bokić (34) iz Zrenjanina jedna je od rijetkih koja je pobijedila rak jajnika, jedan od najtežih karcinoma kod žena. Ali, ne samo to. Nakon duge borbe, u kojoj je izgubila jajnik, uspjela je da postane majka. I to tri dječaka.
Kako se osjećala kada su joj saopštili smrtnosnu dijagnozu i da li je u nekom trenutku željela da odustane, u ispričala je za “Blic” ova hrabra žena.
Duška je cijelog života bila sportista. Voljela je odbojku. Igrala je i u prvoj ligi u Zrenjaninu, Sremskoj Mitrovici i u Beogradu. I sada je trener, mladoj ženskoj ekipi u Zrenjaninu.
– Sport mi je i pomogao da sve ovo prebrodim. Nekako sam sve prihvatila. Da moram. Nisam odustajala i kada sam išla svaki dan u bolnicu. Ni na hemoterapiju, iako nisam imala snage ni čašu vode da podignem. Išla sam. Nisam odustajala. Moto mi je bio “idemo dalje” – kaže Duška na početku razgovora.
Lijepe stvari krenule su da joj se dešavaju 2008. godine. Udala se i počela da razmišlja o tome da postane majka.
Otišla je na redovnu kontrolu i umjesto da čuje da je sve u redu, doktorica joj je rekla da ima veliki tumor koji je srastao sa lijevim jajnikom.
– Zanijemila sam. Nikakve simptome nisam imala, izuzev što sam se malo ugojila. Inače sam uvijek bila visoka, ali mršava i zbog tih nekoliko kilograma sam bila sretna – priča Duška.
Hitno je upućena u Kamenicu, gdje su se i ljekari čudili veličini njenog tumora.
– Sredila sam se za prvi odlazak kod ljekara. Lijepo sam se obukla, a doktori nisu vjerovali da su to moji nalazi. Mislili su da sam poslala nekog umjesto mene, a da ja ležim na nekom odjeljenju. Prve prognoze koje sam dobila nisu bile ohrabrujuće. Morala sam hitno na operaciju, a jedino što su mi rekli jeste da sve zavisiti od onoga što zateknu kada me otvore – sa jezom se prisjeća Duška.
Tokom intervencije, ustanovljeno je da se rak nije proširio, ali doktori su Duški morali da uklone lijevi jajnik, ali i dio desnog. Nakon toga uslijedilo je šest serija hemoterapije i borba. Nije joj opala kosa, ali svaki dan joj je bio teži od drugog.
– Mučnina, povraćanje i nemoć. Da mi je neko rekao da neću imati snage da držim čašu vode u ruci, ne bih mu vjerovala. Ipak, samo sam razmišljala da moram dalje. Nije bilo odustajanja. Imala sam podršku supruga i cijele porodice – kaže Duška.
Prve tri godine braka sa mužem je provela po bolnicama. Nakon završene hemoterapije, svaka dva mjeseca naredne tri godine išla je na kontrole. I svaki put strah, da li se karcinom vratio.
– Kada je prošlo dvije godine od posljednje terapije, doktorica mi je rekla da sada već mogu da razmišljam o djeci. Do tada o tome nisam smjela ni da pomislim. Bili smo sretni, a pogotovu što smo u tome i uspjeli, samo tri mjeseca nakon što smo dobili zeleno svjetlo. O lijepim vijestima svaki put sam obavijestila i doktoricu. Prvi put je bilo nakon Obrenovog (5) rođenja, pa Strahinjinog (3) i prije šest mjeseci za Arsenovo rođenje – kroz osmijeh priča Duška.
Sada, poslije pet godina smatra se zdravom osobom i jednom godišnje ide na kontrole. Ipak, svaki put zadrhti i nije joj svejedno kada mora kod ljekara. Kroz glavu joj uvijek prođe šta je sve proživjela.
