Na novi album Harija Mata Harija čekalo se dugih sedam godina. I “Ćilim” je konačno “poletio”. Isplatilo se čekati na Harijeve nove pjesme, jer ako je suditi po prvim reakcijama publike, on je opet ispjevao one sjajne note koje će godinama pred nama pjevati široke narodne mase. Ništa drugo, od onog najboljeg, i nismo očekivali od njega.
Nakon naslovne numere, jesen će, kako sada stvari stoje, obilježiti pjesme “Staromodan tip” i “Srijeda” koje su vrlo brzo “zazvonile” u ušima njegove mnogobrojne publike. Sada ga čekaju i promotivni nastupi, no svakako jedan od najbitnijih nastupa je onaj 13. oktobra u Zetri kada će zapjevati na spektaklu “Express i ja” gdje će mu ujedno biti uručeno i priznanje za pjevača decenije.
Stav publike
Koliko Vam znači ovo priznanje koje Vam dodjeljuje Avaz i “Express”, ali i publika koja je u velikom broju glasala upravo za Vas?
– Znači mi mnogo. Vjerujem da je to svakome potvrda dobrog rada. To je u neku ruku povratni impuls od publike, specijalno mi znači ovakva jedna nagrada za dugogodišnji rad. Ne kažem znače meni i blic nagrade, jer i taj jedan potez pokazuju da si nešto uradio kako treba, a kamoli, još jednom ponavljam, nagrada koja opisuje moj dugogodišnji rad. A to da je i publika odabrala me čini još više ponosnim, jer nije to samo stav stručnih lica, nego opšti stav i publike.
Kakve su informacije s terena, odnosno kakav je impuls publike što se tiče novih pjesama?
– Fantastične! Ne kontaktiram baš i nemam priliku da anketiram ljude, širi auditorijum, ali uži mi prenosi da su reakcije prepozitivne. Zadovoljan sam, na albumu ima 11 ujednačenih pjesama, prijatnih i puno vedrijih nego što sam prije snimao. Pokušano je da pjesme budu originalne, nove a ono što me posebno raduje da ko je god slušao, rekao mi je da ni jednu pjesmu ne bi preskočio. E to je najbolji opis. Inače, albumi imaju tri – četiri favorita, a ostale preskačeš. Imam bar dvije godine preda mnom oko promocije “Ćilima”, tek je maltene prezentiran. Ne mogu reći da i jedna pjesma odskače, odskače ona koju ti vizuleno predstaviš publici.
A onda slijedi Koševo…?
– Ako ploča zasluži, a krenula je zasluživati onda idemo na Koševo. Promotivnu turneju ćemo krenuti iz Bosne, negdje iz Tuzle ili Banja Luke, nebitno, pa onda prelazimo na Beograd, Zagreb, Novi Sad, Ljubljanu, Skoplje… a završit ćemo na Koševu sljedeće ljeto.
Koliko se danas uopće može zaraditi od albuma?
– Zarade od albuma nema. Album je samo sredstvo. Zarade autori od prezentacije, korištenja pjesama, vrćenja na radio i TV stanicama. Za zvijezdu koja je pjeva to je njemu više prezentacija glavne prilike za zaradu, a to je koncertna aktivnost koja je nama egzistencija.
Imali ste mnogo dueta, no da li je po Vama najveći hit sa Tajči “17 ti je godina” iako tu ima još odličnih pjesama poput onih sa Hankom, Draganom, Džinovićem, Merlinom, Ninom Badrić, Elvirom…
– Pa i nije baš. “Ja ne pijem” s Džinovićem je sjajna pjesma, pa i sve ove već nabrojane. Ne bih favorizirao niti jednu. Taj duet jeste meni najdraži, a da li je najuspješniji to ne znam. Može biti da smo nostalgični, te nas ona ona vrati u ona predratna lijepa vremena.
Znali ste naići na problem s izvođačima koji su snimili neku Vašu pjesmu, s kojom ste Vi kasnije, kao vlasnik toga, mogli raditi šta hoćete. Je li publika, općenito, neobrazovana po pitanju tog, nazovimo ga, intelektualnog vlasništva?
– Evo recimo pjesmu “Nema ljubavi” koju sam na svom novom albumu otpjevao sa Jelenom Tomašević, pjevala je prije 12-ak godina Anja Mašanović na Skalama u Herceg Novom. Ta pjesma je moje vlasništvo i ja radim s tim šta hoću, mogu je hiljadu puta prodati ili dozvoliti da je neko snimi. Neno Murić je jedini čovjek koji je pametn i pri sebi pa nije postavljao nikakva pitanja kada je snimio moju pjesmu “Stope da ti ljubim” jer to je nešto što je moje. Ja ti dao jaknu da nosaš, moju kreaciju i ja imam pravo da je i sebi napravim jer sam ja autor te kreacije. To ljudi ne znaju generalno, nemaju elementarnog znanja o intelektualnom vlasništu. Kod nas se ne zna za to intelelektualno pravo, ne postoji znanje o tome, samo za materijalno za kuću, auto. Lijepo je da se javno priča o tome, pa će publika saznati da postoji vlasništvo nečega što je neko smislio, knjigu, skulpturu, pjesmu, poeziju, a kamoli naučni patenti…
Da li se može živjeti od autorskih prava, da li je Vi, kao takav jedan autor i izvođač, možete dobiti neku pristojnu sumu novca za svoj rad?
– Moram priznati da ide nabolje. Država funkcionira i AMUS i pored velikih problema unutarnje prirode, ipak ide naprijed. Veliki su sukobi oko načina rada, funkcioniranja, transparentnosti i uopšte rada, ali AMUS napreduje, hvala Bogu. To je jedan veliki napredak za sve autore i kuća koja će i već šiti naša prava. Pričalo o sukobima ali to se polako rješava. Ima tu ličnih interesa, ali borit ćemo se oko toga i na dobrom smo putu da sve to bude još mnogo bolje.
Odrastali smo uz Vaš veliki hit “Prsten i zlatni lanac”. To je jedna od pjesama koja je definitivno obilježila Vašu karijeru. Slažete li se s tim?
– To je pjesma koja je obilježila neki početak karijere, pored divnih koje su došle kasnije “Baš ti lijepo stoje suze”, “Strah me da te volim”, “Ja ne pijem”, “Lejla” koja je sigurno jedan od mojih najvećih hitova kojoj mogu zahvaliti da je nekako “zakucala” taj predratni ogromni uspjeh tada benda “Hari Mata Hari”. Tada je to bio koncept benda a sada je solistički. Sa mnom rade novi muzičari a spona između stare grupe je Izo Kolečić bubnjar koji me prati od samog početka karijere.
BiH ste donijeli najbolje, treće mjesto na Eurosongu. No, kažete, nije to bit jer u to vrijeme ste uspjeli, čini se, ujediniti s “Lejlom” cijelu BiH, ali i region. Biste li ponovo predstavljali našu zemlju na tom takmičenju?
Specijalan ponos
– Zašto da ne, ali mislim da sam preiskusan i prestar za to, no imam volje da se ponovo pojavim. Ovo što radim radim za sebe, pojedinu publiku i onu koja će se naći u tim pjesmama, ali kada predstavljaš svoju zemlju, to je jedan neopisiv osjećaj, specijalan gdje se dešava mobilizacija cijele države. To je specijalan ponos koji imaš. Taj uspjeh je nama bio svojevrsna moralna pobjeda, ostavilo je većeg traga nego nečija prva mjesta. Prisjetimo se samo jedne atmosfere u državi oko “Lejle” i Harija e ta pozitivnost to je jedna pobjeda. Ta atmosfera koju je “Lejla napravila je nešto sjajno, spojila je Pale, Široki Brijeg i Sarajevo. Svi su bili ponosni i navijali za nas, to je nešto što je vrijedilo za Bosance u zadnjih 20 godina. Jedino sa fudbalskom reprezentacijom kad je Ćiro vodio, to su dva momenta kada se ova zemlja digla na ispravan put zajedništva. To je za mene pobjeda. Šta je u suštini treće mjesto, nisi pobijedio iako je naš nastup bio pobjednički. U regiji su svi navijali za nas. “Lejla” je jedna od mojih boljih tačaka u karijeri pored Koševa i prijeratnih sjajnih događaja u doba grupe Hari Mata Hari kada smo prodavali pet miliona ploča.
Dugo godina sarađujete sa menadžerom Senadom Rožajcem koji je ujedno i Vaš veliki prijatelj. Možda da date kolegama recept kako ste uspjeli u tome?
– To je spojeno tkivo, Peca, Senad i ja smo zajedno već godinama, fali nam samo Kemal Bisić moj prvi menadžer koji nažalost više nije sa nama. Oni su bili nukleus mog uspjeha i dan danas smo ostali raja. Ne mjenjam ljude, zaljubljen sam u stare priatelje. Još uvijek sam vezan za ljude s kojima sam počinjao, odrastao. Nečija svojstvenost je da mijenja ljude i stvara svoj progres, ali ja taj progres nemam.
Od stupanja na estradnu scenu pored slavujskog glasa odudarali ste od drugih svojim izgledom i šarmom. Na početku ste bili najljepše novo lice Yu estrade, potom najpoželjniji neženja, a sada nosite titulu najzgodnijeg dede na estradi. Koliko Vam gode ove titule?
– Naravno da mi godi, ali ja se možda u tim periodima ne osjećam tako kako me drugi vide. Lijepo je čuti kompliment, ali nekad nije onako kao što izgleda. Bio sam ja u svakakvim situacijama da izgledam dobro, a u meni svašta kuha. Vanjština je svakako manje bitna. Dosta stvari sam finih na vrijeme uradio, a kruna svega su unuci svakako. Imam dva unuka Ishaka i Kana koji žive u Njemačkoj. Vidimo se bar jednom mjesečno. Ishak je sada u tim godinama kada “slomi”, njega je teže čuvati nego Ronalda i Mesija zajedno.
Jednom ste izjavili da ste sretni što Vaša djeca nisu krenula Vašim stopama. Zar je tako loše na estradi?
Liga prvaka
– Jeste loše na estradi kada nisi najbolji, kada nisi u ligi prvaka. Jedna plejada muzičara je primorana da pjeva po kafanama do šest ujutru, a gdje su alternativci koji jedva kraj s krajem sastavljaju, a specijalno sada u internet doba muzika je postala više forma, a ne suština… zabava i sredstvo za prodaju narkotika, alkohola. Ljudi više ne vole muziku zbog same muzike, sluša se na mobitelima pa to je jedna katastrofa. Što se tiče djece ništa nisam forisao, forsirao sam da oni forsiraju a ja da guram. Veoma su uspješna djeca. Damir je u Ljubljani na informatici, Mak na magisteriju, a Nađa radi u bolnici u Štutgartu, na specijalizaciji je za anesteziju, kao i zet. Uspješna djeca su možda najuspješniji dio mog života i karijere.
Kako tako održavate dobru formu i danas sa 55 godina?
– Plivam, šetač sam, volim puno šetati i to me drži u kondiciji. Nisam po autima i gledam da ne idem sto metara autom. Vozim, ali voze me drugi, oni mlađi, to zadovoljstvo njima prepuštam. Ne bojim se starosti. Razmišljam stihijski, čuvam zdravlje, ne pušim puno, ne pijem ili se trudim da ne pijem…
Vi niste poput ovih “novokomponovanih” zvijezda koji stavljaju barijere ispred sebe i novinara. Svakodnevno se možete vidjeti kako šetate gradom, pričate sa obožavateljima. To je odlika velikih…
– Ne znam je li velikih ali onih svakako koji imaju samopouzdanja. Ovi koji oko sebe skupe kraljevsku svitu i tom svojom nedodirljivošću stvaraju lažnu sliku o sebi. Meni je važno da me vole zbog dobre pjesme, glasa ni s izgledom nemam problema. Sad kome trebaju nedodirljive zvijezde u njemu je problem, kompleksu niže vrijednosti. Publiku osjećam kao ravnopravne ljude sa sobom. Često viđam taj lažni glamur koji se forsira, a bolje da se forsiraju dobre pjesme.
Jeste li umorni. Jeste li ikada razmišljali da s povučete sa javne scene?
– Kako nisam. Majci se na glavu popnu djeca koje je rodila a onda za pet minuta misli ono normalno, da ih voli. Nije mi dosadilo, to je moj dječački san koji sam sanjao u desetoj godini i postao. Šta ima ja tu da zanovijetam!? Presretan sam, ponekad umoran, nekada nikakav nezadovoljan, kao nekada od predsjednika države do najneuspješnijeg čovjeka.
Mnoge Vaše kolege su aktivne na političkoj sceni. Jeste li ikada razmišljali da im se pridružite?
– Imao sam poziva, ali ne pada mi napamet. Neko ko je postao brend i prije svih političkih partija nema pravo razočarati publiku. To bi bila takva degradacija sebe u smjeru odnosa prema publici i svom radu. Jednom sam rekao jednom prijatelju kada me je pitao bi li u neku partiju odgovorio da nije nikakav problem, ali želim ponudu kao kod Mesija, tek onda mogu poderati svoju karijeru. Daćeš mi 100 miliona dolara preći ću iz muzike u politiku, staviti kravatu i odoh u parlament. Nisam ja od tog posla. Ipak radim ono što najbolje znam.
Usponi i padovi
Šta biste, nakon tri decenije karijere, promijenili?
– Zašto bih mjenjao!? To je moj život i onakav je kakav jeste, pun uspjeha, raznih stvari, čak i padova, mojih ličnih tuga koje sam uz osmjeh gledao da prevaziđem.
Da se ponovo rodite biste li opet bili ono što ste danas?
– Kad okrenem glavu 360 stepeni oko sebe i analiziram sebe i svijet oko sebe itekako sam presretan. Ama baš ništa! Isti bih život vodio.
Kocka je moja strast
Jedno vrijeme se pričalo da volite kocku. Zaigrate li nekada i danas?
– Cijeli život. Moj tata je volio karte, bio jedan od najboljih remijaša u Sarajevu. Iz mahale generalno mi smo dokoličari, idemo u kafanu, igramo lopte, cijeli život igram remija. Imam jednu mjesnu zajednicu gdje se skupljaju svi ugledni ljudi, to se u svijetu tretira kao gospodstvo, postoje bridž klubovi, gospoda ide u Monte Karlo… znači to mi je neka vrsta zabave kao neki ispušni ventil, ništa što bi bilo značajno pomena. Sve je to samo moja lična strast. Nisam notorni kockar notorni, niti ja znam puno takvih. Ipak sve je to moj privatni sektor.
Moja Jasminka se ježi pojavljivanja u medijima
Vrlo rijetko se u javnosti pojavljujete sa suprugom vjerovatno ne želeći je izlagati oku javnosti. Kako ste uspjeli, za sve ove godine, razdvojiti privatni i poslovni život a svakodnevno ste pod lupom medija?
– Ne, ona neće e u tome je poenta. Kažu uspio si, a nisam ja to je njena želja koja ja poštujem. Generalno, moja familija ne voli da se gura, slika, žena pogotovo. Jasminka se ježi javnosti, crvenog tepiha, ne želi sebe gurati u prvi plan. Istina nemam ništa ni protiv drugih kombinacija u kojima je žena sastavni dio njihove karijere. Velika žena pored sebe je velika stvar. Imam puno prijatelja kolega kojima je sve zasnovano na tom zajedničkom nastupu sa suprugom. To pozdravljam, ali pozdravljam i odluku svoje supruge jer ona to naprosto ne voli.
Nemam dodirnih tačaka s Merlinom
Stalno se priča o rivalstvu sa Dinom Merlinom. Onda ste zajedničkom pjesmom “Dabogda” pokušali stati na kraj takvim pričama ali nije vam pošlo ta rukom…i sad se priča da ste u novim sukobima… Ako ima istine u tome, šta to jedan drugom najviše zamjerate?
– Čovjek uopšte i ne znam. Do danas s Dinom nisam niti jednom izašao na ručak. Nikakvih privatnih dodirnih tačaka nemamo, karijerom i godinama sam stariji od njega, tako da se nismo družili sa istim društvima. Nemamo puno dodirnih privatnih tačaka da se družimo. O Dini sve najbolje, lično ga ne poznajem a o takvim ljudima moraš imati poštovanje. Znam da je čovjek u vjeri, karakteran i nadasve uspješan. Kada se vidimo pozdravimo se i to je sve.
