Prošlo je godinu dana od donošenja paketa zakona o azilu. Njihov rezultat su ubrzane deportacije i socijalna izolacija smatra Sebastian Ludwig.
Deutsche Welle: Prije godinu dana je Savezna vlada po ubrzanom postupku donijela zakon o ubrzanom postupku odlučivanja o zahtjevu za izdavanje azila. Postupak o zahtjevu za dobijanje azila shodno tom zakonu bi trebao biti skraćen do jedne sedmice ovisno od zemlje porijekla. Kakav je efekat ovog zakona do sada?
Sebastian Ludwig: Merkel je u septembru 2015. godine rekla: “Uspjet ćemo”. Nakon njenog nedavno izraženo zahtjeva za nacionalnim poduzimanjem napora da se vrate natrag oni čiji je zahtjev za azil odbijen, ja se pitam: Šta je ona time mislima? Svi su mislili da ‘uspjet ćemo’ znači primiti izbjeglice. Ako sada pogledamo rezultat moramo zaključiti da je ona drugačije mislila. Vjerovatno: Uspjet ćemo u tome da izbjeglice više ne dolaze i da oni, koji su odbijeni, budu brzo vraćeni iz zemlje. Zakon o ubrzanom postupku odlučivanja o zahtjevima za izdavanje azila i zakon o provođenju ubrzanog postupka nisu pravila o tome da se ubrza postupak obrade zahtjeva za izdavanjem azila, već oni sadrže pasaže kojima se regulira da deportacija može biti brže provedena. Broj uposlenika Saveznog ureda za migracije i izbjeglice (BaMF) je porastao sa 3.000 na 10.000. To je za svaku organizaciju ekstremni izazov. Uposlenici tamo rade najteži posao. Ali na osnovu onoga što je rekao šef ovog ureda riječ je o tome da se u ovoj godini nastoji riješiti pitanje milion zahtjeva za dobijenjem azila, ovdje je riječ samo još o kvantiteti, a ne kvaliteti.
Može li BaMF i kako s obzirom na veliki broj zahtjeva još uvijek obezbijediti preciznu provjeru tokom postupka odlučivanja o zahtjevu za azil?
Dugo vremena je postupak odlučivanja o zahtjevu za azil provođen dok su ljudi boravili u prvom mjestu prijema. S obzirom na to da je sve više ljudi dolazilo u Njemačku, broj zahtjeva se u BaMF-u nagomilao. Tako su brojni ljudi napustili mjesta prvobitnog smještaja da uopće nisu podnijeli zahtjev za azil. Posljedica toga je bila da BaMF više nije znao koga mora pozvati na podnošenje zahtjeva za azil. Također, bilo je slučajeva kada su pozivi za podnošenje zahtjeva i za raspravu o tome dostavljeni tek nakon što je rok već bio istekao. Ono što je važno u procesu izdavanja azila jest saslušanje tokom kojeg se izbjeglice mogu predstaviti, mogu reći zašto su pobjegle i zašto misle da trebaju zaštitu. No ako se to saslušanje odvija pod vremenskim pritiskom onda se brojni ne otvaraju i ispričaju samo da strahuju da će umrijeti ili biti ubijeni bez da navedu bliže informacije. Pri tome nastaju proturječnosti. A upravo na osnovu proturječnosti zahtjev za azil bude odbijen. Ono što je standard u postupku odlučivanja o zahtjevu za azil jest i to da izbjeglica, čiji je zahtjev za azil odbijen zbog proturječnih navoda, mora dobiti mogućnost da te proturječnosti otkloni. Ali do toga uopće više ne dolazi.
Može li se ljudima pod tim pritiskom više garantirati razumno savjetovanje o postupku?
Postoje mjesta za registraciju. Tamo se podnosi zahtjev i kratko nakon toga se održava saslušanje i nekoliko sati kasnije se donosi odluka. U ovoj fazi izbjeglicima se jedva još može osigurati savjetovanje i pojašnjenje o tome šta je postupak o zahtjevu za izdavanjem azila, da on nije saslušanje kod policije, već da oni moraju detaljno dokazati zašto traže zaštitu u Njemačkoj. Ubrzani postupci u ovim centrima za registraciju su osmišljeni za jednostavne slučajeve, dakle takve koji se mogu jednostavno odbiti ili prihvatiti. To je primjerice slučaj kod ljudi iz zemalja sigurnog porijekla ili onih koje su definirane kao sigurne zemlje. Tu se ubrajaju primjerice BiH, Albanija i Kosovo. A onda ipak ostaju tzv. kompleksniji slučajevi.
Nije li ta podjela na osnovu nacionalnosti vrlo problematična?
Ona bi trebala biti u cilju toga da se može obraditi što je moguće više zahtjeva. S obzirom na to da ima milion zahtjeva BaMF preferira slučajeve za koje je potrebno manje vremena. No to vodi tome da izbjeglice, kojima je potrebna zaštita, dugo moraju čekati da budu priznate. Mi imamo rokove do dvije godine dok se odluka ne donese. To da se ljudi dijele na osnovu njihove nacionalnosti je problem, potpuno neovisan od ishoda postupka za izdavanjem azila. Ljudi, koji imaju dobru perspektivu ostanka, imaju pristup tržištu rada na osnovu zakona o socijalnim davanjima ili pristup kursevima integracije. Primjerice jedan priznati Sirijac još tokom postupka odlučivanja o njegovom zahtjevu za azil smije pohađati kurs integracije, jedan priznati Afganistanac ne. To dovodi i do problema u prvobitnim mjestima njihovog prijema i boravka. Tamo ljudi iz zemalja sigurnog porijekla moraju živjeti do kraja njihovog postupka o izdavanju azila i do napuštanja zemlje. To vodi totalnoj izolaciji. Započeti integraciju nakon početne izolacije je puno skuplje i intenzivnije. Svako bi trebao dobiti ove mogućnosti. Čak i ako jedan podnositelj zahtjeva za azil mora natrag u zemlju porijekla, škola i obrazovanje bi mu koristili. To je također jedna vrsta razvojne suradnje.
Sebastian Ludwig je referent za pitanja izbjeglica u Saveznom udruženju za socijalni rad u Njemačkoj.
DW
