Kada se kao dječak odlučite baviti fudbalom, i svoju sreću potražiti na zelenom travnjaku između četiri tribine, san vam postane da zaigrate u prvih 11 tima u čiju ste se omladinsku školu upisali.
To obično tako biva u nekih 200 zemalja, gdje se fudbal igra, diljem svijeta. Većina tu sreću nikada ne spozna, ali onaj mali procenat – to su fudbaleri koje pamtimo, poštujemo – bez obzira voljeli ih ili ne voljeli, da li taj klub poštovali ili ne.
A onda, kada već dođete u neke igračke godine – i kada više niste u prvom planu svoje ekipe, iako ste godinama srcem igrali, davali golove i bili prva asocijacija na klub – dobijete najteži šamar u karijeri. Najveći poraz – a to je da vas se klub odrekne.
U narednim redovima i seriji tekstova obradit ćemo velike klubove koji su se odrekli svojih legendi, igrača koji su ime kluba na prednjem dijelu dresa uvijek stavljali ispred onog imena koje se nalazi na leđima.
Prvi u nizu klubova koje ćemo obraditi je Real Madrid. Fudbalska mašinerija, Kraljevski klub – i tim koji je od ‘igrača koji im nisu trebali’ kreirao šampione drugih država, ali i osvajače Liga prvaka.
Kada ga je Atletico Madrid u omladinskom pogonu otjerao zbog rezanja troškova 1994. godine – Raul Gonzales Blanco nije dugo razmišljao, nego se priključio gradskom rivalu. Raul je tada bio kadet, a onda se radom izborio i potpisao za prvi tim jednog od najvećih klubova svih vremena.
Od 1994. do 2010. godine Raul je samo u ligaškim nastupima za Real odigrao 550 mečeva, i postigao 228 golova. Sa 17 godina i 124 dana postao je najmlađi igrač Reala u historiji, a u prvoj ekipi zamijenio je legendarnog Emilija Butraguena. U svom drugom nastupu za Real, upravo protiv Atletico Madrida – Raul je postigao svoj prvijenac u seniorskoj karijeri – ostalo je historija.
Sa Realom je osvojio sve što jedan igrač može osvojiti.
Prvi je fudbaler u historiji koji je postigao 50 golova u Ligi prvaka, rekorder je i dan danas po broju utakmica u ovom takmičenju. Od 2003. godine bio je kapiten, nakon što je Fernando Hierro otišao u penziju.
U karijeri nikada nije dobio crveni karton, a 2008. godine dodijeljen mu je doživotni ugovor sa Realom, čiji uslovi kažu da će svake godine biti obnavljan dokle god bude odigrao 30 utakmica po sezoni.
Ipak, čudni su putevi fudbalski, još čudniji su Realovi. Povreda je Raula sa terena odstranila u sezoni 2008/2009, a nakon povratka – 24. aprila 2010. godine postigao je posljednji gol za Real. Simbolično, na istom terenu gdje je debitovao za Real, u Zaragozi. Ušao je kao zamjena Rafaelu van der Vaartu. Mourinho je želio da Raul ostane, nakon što je legendarni napadač izjavio da želi ići. Nije htio da bude četvrta ili peta opcija u klubu kojeg je najviše volio, a koji ga je na koncu iznevjerio.
Otišao je Raul u Schalke, postigao je 28 golova u 66 nastupa – a to je klub koji mu je i obezbijedio oproštajnu utakmicu u karijeri. Real to nije uradio. Desilo se to 2015. godine, nakon što je Raul završio sa avanturama u Al Saddu i New York Cosmosu.
Za njega se kaže da je u karijeri napravio samo jedan skandal. Nakon postignutog gola nije poljubio prsten, što je zahvala njegovoj supruzi Mames Sanz na četiri sina i jednoj kćerci. Žene su ga prozvale anđeo iz Madrida, Princ iz Madrida, El Grande Jugador, El Capitan…
On je najveća sramota Real Madrida.
A odmah nakon Raula, to je Iker Casillas. Raulov dugogodišnji saigrač, golman – i također od 2008. godine vlasnik doživotnog ugovora. OD 199. godine član je Reala. Branio je za mlađe kategorije, a za prvi tim je nastupio 1999. godine.
Casillas je zamijenio Bodu Illgnera, legendarnog Nijemca – a potom je i sam ušao u historiju kao jedan od najboljih golmana svih vremena. Najmlađi je golman koji je nastupio u finalu Lige prvaka, rekorder je po broju nastupa u Primeri kao golman, a sa 27 godina postao je golman Reala sa najviše nastupa.
Nakon dugih 25 godina u između stativa u dresu Reala, Casillas je bio prisiljen da ode. Prvo je stavljen na klupu, pa je bio druga/treća opcija, a svoj spas je pronašao u Portu, skojim je 2015. godine potpisao dvogodišnji ugovor. Vlasnik je rekorda sa najviše mečeva bez primljenog gola u Ligi prvaka, a nakon tog poduhvata u sezoni 2014/2015 stavljen je na klupu.
Između stativa za Real je stajao 700 puta. Otjeran je.
Baš kao što je Real “seljakao” igrača na kojeg se uvijek moglo računati. Pretpostavljate, i on je član zlatne generacije Reala, a bio je saigrač Casillasu i Raulu. Fernando Morientes gdje god da je igrao – prosto je bio kapitalac.
Albacete, Zaragoza, pa Real Madrid. Od 1997. do 2005. godine branio je boje Kraljevskgo kluba, a doveden je za ‘mizernih’ 6.6 miliona eura. U 182 ligaška nastupa postigao je 72 gola. Posuđen je 2003. Monacu, a golom u dresu Monaca – te godine je u četvrt finalu Lige prvaka Morientes izbacio Real.
Real se definitivno njegovih usluga riješio 2005. godine, kada su ga prodali Liverpoolu. Igrao je on poptom u Valenciji, Marseilleu i Santa Ani. Tim iz Madrida ga je vratio 2012. godine, ali samo kao trenera mlade momčadi. On trenutno radi kao trener Fuenlabrade, lokalnog tima iz predgrađja Madrida.
Vječno će ostati upisan i kao jedna od sramotnih odluka Real Madrida, jer je tih godina – kada je otjeran ‘para vrtila gdje burgija neće’.
