Takvo od naroda i činjenica odrođeno ponašanje prvih kod nas dešava se često. Skoro da nema prilike da je bitni u bošnjačkoj politici ne iskoriste za izvinjavanje za one malobrojne zločine koje su već procesuirali i osudili ili da nadiju ime dvorani po nekom izuzetku, po nekom nebošnjačkom heroju, zaobilazeći hiljade viteza Bošnjaka-muslimana. Tako je i tokom Samita 100 i Samita Brdo-Brijuni 28. i 29. maja sijevnulo naše nedostojanstvo.
Naime, zastave BiH i EU su prekrile table na kojima je pisala istina ovjekovječena pepelom, zgarištem i ruševinama: “Na ovom su mjestu srpski zločinci u noći 25/26. 08. 1992. zapalili Nacionalnu i univerzitetsku biblioteku Bosne i Hercegovine. U plamenu je nestalo više od 2 miliona knjiga, časopisa dokumenata. Ne zaboravite, pamtite i opominjite”.
Tako smo došli do šizofrene situacije da onima koji su podržavali, a vjerovatno svojedobno i pomagali zločin nad Vijećnicom, ne smijemo reći istinu, već da se bojimo nje. Umjesto da se delegacije iz Srbije izvinjavaju, plaču i kleče pred pločama i istinom koje one sadržavaju i mole za oprost, naši odrođeni Bošnjaci su sakrili napisano i na neki način se izvinuli velikosrbima sa kravatama za to što su nam zapalili Vijećnicu.
Iako postoji mogućnost da nisu Bošnjaci ti koji su se odlučili za ovaj potez, opet su oni krivi. Ako u Sarajevu na poziciji drže nekoga ko je spreman za ovakav izdajnički čin, bez da mogu utjecati na njega, i to je vrijedno možda još veće kritike.
Da li bi se naši slavni Bošnjani, od srednjeg vijeka pa do ovih koji su u prethodnom ratu branili Bosnu, da li bi se postidjeli aktuelnih dužnosnika?
