Datum 13. maj 2012. godine ostat će velikim slovima upisan u historiji Juventusa, koji je toga dana proslavio svoj 30. Scudetto, ali je ostao i bez svog najvećeg heroja, simbola kluba i neponovljivog fudbalskog džentlmena, Alessandra Del Piera. Velika radost zbog osvajanja titule, zasjenjena je emotivnim oproštajem i suzama prisutnih na Juve Areni, a ni sam Del Piero nije mogao sakriti suze zbog svoje voljene dame.
U ljeto 1993. godine, tačnije 28. juna, Stara dama je dobila svoga džentlmena i fudbalera koji je svojim likom i djelom inspirisao milione fudbalskih fanova širom svijeta i koji je u godinama koje su uslijedile, Juventus učinio posebnim i još većim.
Devetnaest sezona provedenih u Torinu, bilo je dovoljno da postane igrač sa najvećim brojem nastupa u dresu Juventusa (705) i fudbaler koji je postigao najviše golova za Bianconere (289), uz još mnoštvo nevjerovatnih rekorda.
Brojke koje je ostavio iza sebe u dresu Stare dame su impozantne i za neutralne sportske zaljubljenike dovoljno govore o kakvoj fudbalskoj veličini je riječ, ali te brojke nikada ne mogu otkriti njegov pravi značaj u očima jednog navijača Juventusa, protkane kroz nezaboravne trenutke i neopisive emocije, koje suštinski samo razumiju fanovi Stare dame, kojoj je Del Piero posvetio svoj život. Velika karijera koja se nije zasnivala na pukoj statistici, nego na emocijama i uspomenama ostat će u vječnom sjećanju svim ljubiteljima lika i djela popularnog Pinturicchia.
Na terenu-primjer savršene fudbalske vještine i fair playa, van terena džentlmen bez mane, dostojanstven i sa pozitivnom energijom koja naprosto izaziva osmjeh.
Još sredinom devedesetih, u dresu Bianconera je stasavao tađa mlađahni Pinturicchio, zbog kojeg su se u Juventusu odrekli i velikog Roberta Baggia, a sve ostalo je historija i Del Piero je postao vječan i neodvojiv dio historije slavnog torinskog kluba. Zlatni dečko je bio drugačiji od ostalih i plijenio je pažnju blagim osmjehom i rijetko pozitivnom karizmom, koja nije ni slična egocentričnosti na kojoj danas mnogi zasnivaju popularnost. Bio je jednostavno poseban, šarmantan i neodoljiv, idol mlađih generacija, koje su odrastale uz njegove golove i čarolije.
Na vrhunucu popularnosti, u tome periodu je bio vjerovatno i najbolji fudbaler na svijetu, a onda je hladno poslijepodne u Udinama promijenilo sve. Nesretna povreda ga je skoro godinu dana odvojila od fudbalskog terena i nikada više nije bio isti. Promijenio je način igre, a samim tim i karakter. Dječak je tada postao čovjek, sa navjerovatnom snagom volje se uspio vratiti, a u godinama koje su uslijedile upravo je to bila njegova najveća snaga i kvalitet. Čak i u trenucima kada je bio u nemilosti kod pojedninih trenera.
Slavu, uspjeh i sve ono što je napravio sa Juventusom tokom karijere u kojoj je osvojio praktično sve, prekinuo je košmar iz ljeta 2006. godine, kada je naslavniji italijanski klub prebačen u 2. ligu nakon velike afere namještanje utakmica koja je potresla Apenine. Ostao je vjeran svojoj dami,a historijska rečenica; “Pravi džentlemen nikada ne napušta svoju damu”, svrstala ga je u red fudbalskih besmrtnika, ne samo u očima Juventina, nego i u očima običnog čovjeka, po prirodi stvari suosjećajnog u takvim trenucima.
Čovjek koji je na svojim ramenima nosio težinu razočarenja, očekivanja i nadanja, vratio je Juventusu slavu nakon ponora druge lige. Od prvog meča u Seriji B, do pobjedničkih suza 13. maja 2012. godine, kada je kao kapiten podigao šampionski pehar namjenjen prvaku Italije.
Najvažniji Scudetto u historiji kluba, bio je jedan od najtužnijih dana za sve navijače Juventusa, koji su na meču protiv Atalante u suzama i nakon 19 dugih godina ispratili čovjeka koji je predstavljao historiju Juventusa, priču i simbol višestoljetnog postojanja Stare dame. Bila je to najduža izmjena svih vremena, trenutak kada je u 57. minuti Del Piero izašao uz ovacije publike i suze u očima koje nikoga nisu ostavile ravnodušnim.
Protiv Atalante je postigao svoj posljednji gol, a sedam danas kasnije je odigrao i posljednji meč za Juventus u finalu Italijanskog kupa protiv Napolija.
Ali, nisu samo golovi koji od igrača prave legendu i mit. Postoji nešto i ljudsko, s tim da je kod Njega to ”ljudsko” bilo više izraženo nego kod bilo koga drugog, što je privilegija rijetkih i zbog čega je bio i ostao Najveći od najvećih. Na nebu je te večeri bila jedna zvijezda, koja je sjala jače od ostalih. Jedina prava, zvijezda vodilja za buduće Juventusove naraštaje…
GRAZIE CAPITANO!
