Hoće neki starac patuljak, nahrupio u moj sanak preko reda, da me poduči istoriji, deklamuje mi zakletve o identitetima, pa slušam tu recitaciju na izmiješanim jezicima Balkana, deklamaciju o tome kako se sve od iliratračanaigrka urotilo protiv dobrote ljudske i naivnosti ali i zloće političke, a ja osjećam, iako mi stručnjaci za tumačenje snova šapuću da se u snovima osjećanja ne osjećaju, kako se u moj san uspinje, kao bjelouška što se gamižući ptičjem gnijezdu punom ptića primiče, da je baš to, insistiranje na identitetima najviše doprinijelo gubljenju identiteta svekolikih naroda i narodnosti naših balkanskih. Ne mogu nikom u mom snu dokazati da se identiteti podrazumijevaju a ne dokazuju, jer čim se počnu dokazivati nelagoda ilirotračkoslovenogrčka narasta do pokolja koga u moj san neću
Sanjao sam san. Već su postali nezavisni Crna Gora i Kosovo. Albanija se razvija, ulazi u NATO. Hor u aulama vašingtonskog senata pjeva američku himnu na crnogorskom i albanskom, a refren najedno na oba jezika. Granice tih državica su u Ovalnoj sobi, dekretima obje države, proglašene mjestima na kojima se ljudi ne razdvajaju već spajaju, razvodnici razmjenjuju državne zastave koje liče jedna drugoj, sad himnu albansku i himnu crnogorsku kompozitori skladaju kao kontrapunkt, donosi se odluka (na engleskom deklamovana) da albanska djeca sriču u seoskim školama neinkriminisane pasuse iz “Gorskog vijenca”, a crnogorski srednjoškolci dijelove iz Kanona Leke Dukađinija da kompariraju sa Poslanicama Svetog Petra. Zakon o multikulturi, izgrađen na principima Deklaracije o ljudskim pravima podrazumijeva da se besa umetne u epsku matricu crnogorskog junaštva, a starci Malesije da na Lučindan i na Dan zastave leleču Marka Miljanova kao onda kad je umirao…
Sanjam san u kome me na smrt bolesnog na rukama drži staramajka prizrenska šapćući: “Çou Rexho, çou djalo, çou ma i miri i nanës, oh, se s’ka nana tjetër, oh”, dok svud oko mene djevojke sa Bjelasice prostiru bijele čaršafe stazom kojom će proći kolona albanskih i crnogorskih partizana, da bi meni, pjesniku ne ratniku, prije nego dušu ispustim, položili na prsa, na mjestu gdje srce moje sve slabije udara, prsten Skenderbega: minijaturnu srednjevjekovnu kacigu nacionalnog junaka sa padina Kruje. Potom čujem kliktaj orla koji se strmoglavljuje nad gradom starobarskim i naliježe kandžama na krst tornja benediktinskog samostana. Brzo zanoći jer je jesen studena donijela s Rumije maglu, no ona ne može ugušiti muziku musimanske svadbe naroda Gorane. Bubnjevi rugovskih plesača ulaze u crmničko oro po kome djevojke siplju lavandu i grančice zanovijeti, a knezovi Seoca, Godinja, Limljana, Dračevice i Krnjica sve svoje Lekiće, Lekoviće, Orlandiće, Pekiće, Dobrece, Lukiće i Karanikiće zovu u crnogorski parlament da prime dekret o kumstvu sa Krajinom i Skadarskim sandžakatom… Čuje se iz daljine poziv Kralja Nikole braći sve tri vjere.
Sanjam i dalje san kao da je noć beskrajna i sigurna, kako me u Draču čeka moj Arian u pastelno zelenom salonu, a ja ga tada molim da odigramo derviško kolo. Ne prihvatam da mi iglom izbuše jagodice, ali uzimam iz ruku prijatelja struk bosiljka i umećem ga iza uha – mirišu iz stručka duše mojih pravoslavnih. Tada umah doprije do naših ušiju pjesma pekara iz sokaka u Đirokastru u kome je Enver Hodža kao dijete šiban prutićem mjesne popadije, a ja s Arianom počeh da ponavljam “aman, aman…” Odvode nas potom neki silni orlovi na brod koji saobraća na liniji Saranda – Ulcinj. Brod bijel, paluba puna putnika u crvenim majicama na kojima piše, ćirilicom “Moji Albanci” i latinicom “Naša Crna Gora”.
Još sam u snu, čvrstom utočištu želja, ali me sad prijatelj iz Vasojevića vodi na svoja grobljišta. Sa krstača se bijele prezimena plemenika: Veshi, Bullati, Zogu, Kollashini, Leshi, Peraj, Gjurbaj. “To su sve partizani naših krajeva pali od izdajničke ruke”, šapće mi u uho prijatelj. “Od kojih izdajnika”, pitam. Odgovara: “Onih koji nisu vjerovali u svjetsko bratstvo naroda, u jedinstvo u razlikama, koji nisu poštovali Drugost kao samoga sebe”.
Sanjam, dakle, i dalje nemoguću misiju, ali mi nešto govori da je ova noć dovoljno dugačka da otrpi još plemenitog galimatijasa… Hoće neki starac patuljak, nahrupio u moj sanak preko reda, da me poduči istoriji, deklamuje mi zakletve o identitetima, pa slušam tu recitaciju na izmiješanim jezicima Balkana, deklamaciju o tome kako se sve od iliratračanaigrka urotilo protiv dobrote ljudske i naivnosti ali i zloće političke, a ja osjećam, iako mi stručnjaci za tumačenje snova šapuću da se u snovima osjećanja ne osjećaju, kako se u moj san uspinje, kao bjelouška što se gamižući ptičjem gnijezdu punom ptića primiče, da je baš to, insistiranje na identitetima najviše doprinijelo gubljenju identiteta svekolikih naroda i narodnosti naših balkanskih. Ne mogu nikom u mom snu dokazati da se identiteti podrazumijevaju a ne dokazuju, jer čim se počnu dokazivati nelagoda ilirotračkoslovenogrčka narasta do pokolja koga u moj san neću.
Moj san koga želim sniti o nezavisnoj međunarodno priznatoj Crnoj Gori i nezavisnom multietničkom i multivjerskom Kosovu, te o sve demokratskijom Albaniji, možda doista dolazi i u meni se nastanjuje jače od nade kojom me obasipaju putnici što su upravo, okupiravši maltene sav prostor mog sna, izašli iz broda koji ih je iz Sarande istovario na pristan ulcinjski. Provlačim se kroz gomilu putnika iz sna i jednom od njih tražim crvenu majicu. On mi je skida i pruža a ja je oblačim i ponosan pokazujem svima na rivi.
Vičem, kao da se to ne zna, kao da to svakom već nije jasno, dobrima, blagorodnima, da je slogan pogođen po mjeri nade. Bijela slova na crvenoj površini na mojim prsima, sa moje majice: “Moji Albanci” i “Naša Crna Gora”.
Sanjam san da me strah da se probudim. Jer u mom snu još kojiput defiluju moji Albanci koji me čuvaju od naših Crnogoraca a naše Albance spašavaju njihovi Crnogorci od mojih Albanaca koji su i naši Crnogorci, i sve se vrti hipnosom od mojih želja da se sva naša sudbina, dobrim dijelom patna i zajednička, uputi pravom stazom suživota koji nije tako dalek ni tako težak ako se uspije pobrkati “moj” i “naš” u jedan veliki, jedinstveni, a jednog dana stvarni život skupnosti. Kad će doći i čas da meni za ovakvu želju, nadu i mogućnost neće trebati san, jer ću biti u javi zajedničkog života i zajedničke budućnosti.
Do tada… sanjam san.
