Dirljivu priču, koj je objavio Dubrovački dnevnik, prenosimo u cijelosti.
“U moru živciranja, stresa, loših vijesti i događaja…dogodi mi se ponekad i neka lijepa priča. Zbog koje se oraspoložiš, nasmiješ…, koja te gane i vrati vjeru u bolje sutra.
Došla je prije manje od godine dana. Nikad bila u Hrvatskoj, ne zna ni riječi hrvatskog, a ni kojeg drugog stranog jezika. Samo albanski (inače je s Kosova op.a.). Ne zna nikoga u cijeloj školi. A mora biti na svakom satu.
Teško mi je zamislit kako to izgleda. Svaki dan okružen s osobama koje ne znaš, slušaš jezik koji ne znaš, koji ti objašnjava predmete, koje ne znaš. I mirno sjedi, ne progovara riječi, gleda…kao duh. Na momente i zaboraviš da je tu, na svoju sramotu. Što joj se sve vrtjelo po glavi ne mogu ni zamislit.
Kažeš joj nešto, nešto kroz pantomimu, napišeš joj neki pozdrav ili izraz na albanskom (hvala svima koji ste mi u tom pomogli)…sitnice, ne možeš više. Ali joj je značilo. Ozarilo bi joj se lice. I meni.
Ali vrijeme je prolazilo, učio se jezik… teško i danonoćno uz pomoć struke… i došlo doba da prvi put probamo nešto razgovarat. I ja mislio da se dogovorimo kako bi probali, kad ona dođe s napisanim lekcijama. Koje je sama napisala. I pročita ih.
I ne samo pročita, objasni bolje od lokalnih lijenčina kojima se ne da. Ostadoh bez teksta. I razred. I spontani pljesak se prolomi i ne prestao dugo. Zasuzi joj oko. I meni malo. Bit će dobro. Ma bit će super…Budimo svi koji smo učestvovali ponosni, imamo na što.”
