Arhitekt i profesor Muhamed Hamidović i danas čuva vlastite skice Ferhadije, koje je napravio još 1969. godine. Još od ranog djetinjstva zajedno s ocem posjećivao je ovu građevinu. Njen čest gost bio je i kao student zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta.
“Tokom studija putovao sam posebno za svoj ćeif, vjerovatno iniciran tim očevima pričama, i to sam mjerio, iscrtavao, sebi neke skice pravio, to je bilo slučajno. Kasnije se ispostavilo da je to jedini pravi crtež i dokument koji je tad bio”, sjeća se Hamidović.
Taj isti dokument umnogome je poslužio pri obnovi ove džamije na čijoj su rekonstrukciji radovi počeli 2005. godine. Profesor Hamidović prisjeća se dana kada je prvi put došao u Banjaluku nakon rata i posjetio ovu lokaciju.
“Kad dolazite i vidite da je to razrušeno, to je bilo potpuno uništeno, ne možete da shvatite da je došlo do toga”.
Potraga za elementima Ferhat-pašine džamije trajala je do jula 2007. godine. Obilazili su se smetljišta, deponije, na sreću, dobar dio starog materijala je pronađen.
“Sad, prema našim statistikama, preko 65 do 70 posto je vraćeno, i nalazi se na obnovljenom objektu”, ističe arhitekta.
A da se dobar dio očuva doprinjelo je to što je džamija izrađena od poznatog italijanskohg kamena travertina.
“Jednostvano je mnogo čvršći. To je prilagodilo i samom objektu, prilagodili je neimaru koji su to radili. Može se lako sjeckati. Kasnije on očvrsne. Što je stariji, ovaj kamen, to je čvršći”, objašnjava Hamidović.
Džamija je inače 18 metara široka, 14 metara dugačka, a vrh kupole je visok 18 metara. Visina munare iznosi 43 metra.
Profesor Hamidović prisjeća se dana njene obnove..
“Nije to bilo prvo jednostavno, kupole nisu rađene od kamena, nego su rađene od tanke cigle, tugla je to nekakva, ona je skoro tri centimetara. Skoro svi rimski objekti su rađeni od te tugle, skoro svi pravoslavni objekti, i onda se s njom zida na jedan radijalni način. Što je najgore bilo, najteže je naći majstore.Današnji majstori su zaboravili, a jer oni koji su znali nisu htjeli, jer je riječ o džamiji. I onda sam i ja zasukao rukave pa smo zidali i zidali”, dodao je profesor.
Na projektu obnove sudjelovalo je 28 saradnika i preko 120 kooperanata, a izgradnju su nadgledali najveći domaći stručnjaci u oblasti arhitekture i umjetnosti. Kamen po kamen, godina za godinom i Ferhadija je u januaru 2014. ušla u završnu fazu obnove. Bio je to i dan kada su unju ušli prvi učači.
“To su trojica ljudi koji su došli i stali dole ispod tjemena i počeli su nešto učiti. Ja sam se naježio. Tu nije bilo odjeka. Njihov glas je gore otišao, gore su se sudarili svi glasovi, svi kuranski ajeti i polako se spuštali, a dole se čula tišina, čekao se sljedeći glas”…
A glasovi u banjalučkoj Ferhadiji tek će se čuti. Ona se u punom sjaju vratila svojoj Banjaluci i njenim građanima.
