Nedžad Avdić bio je prvi razred srednje škole kada ga je u julu 1995. godine zarobila srpska vojska u okolici Bratunca. Skupa s ostalim zarobljenicima, natrpanim u kamione i šlepere, prevezen je u selo Petkovci kod Zvornika, najprije u zgradu osnovne škole, a potom iste noći izveden na strijeljanje na velikom platou pored Brane crvenog mulja, nedaleko od zgrade škole, pišu “Novihorizonti“.
Zar je moguće…
Dvadeset godina poslije, o onome što je tada preživio govori s osjećanjem tegobe, stalno se vraćajući samo jednom pitanju: Zar je moguće takvo nešto preživjeti?!
– Bilo nas je šestero u familiji – otac, majka, tri sestre i ja. Kuću su nam zapalili u rano proljeće 1992. godine, nakon čega smo se krili po šumama i susjednim selima, uz svakodnevno granatiranje i bombardiranje iz aviona. Mnogi naši rođaci i komšije u tom su periodu izginuli. Nakon pada Cerske 1993. mi smo našli utočište u Srebrenici. Ko nije proživio srebreničku glad, taj ne zna šta znači umirati, a istovremeno biti živ. Dugo smo živjeli po raznim garažama i šupama u Srebrenici, a kada je u Slapovićima napravljeno izbjegličko naselje, i mi smo se tamo preselili i ostali sve do jula 1995. – počinje svoju tešku životnu ispovijest Nedžad Avdić.
Sjeća se da su mu majka i sestre te drugi rođaci, koji, nažalost, nisu preživjeli, 11. jula otišli prema Potočarima, a on s ocem prema Šušnjarima.
– Pridružili smo se velikoj koloni koja je krenula kroz četničku teritoriju prema Zvorniku, a potom prema Sapni. Granatiranje je počelo odmah nakon što smo krenuli iz Šušnjara, kada je nastala panika. U tom haosu odmah sam izgubio oca i ostao sam. Nikoga oko sebe nisam poznavao. Granatiranje je, kako smo se kretali, postajalo sve teže. Ranjeni ljudi uzalud su molili za pomoć, ali se u onom strahu i haosu rijetko ko na njih obazirao…
…Hodao sam kroz onaj narod, zvao oca, vikao. Bilo me strah… Pokušavao sam se uhvatiti za bilo koga da idem s njim, ali mi niko nije dozvolio. Na tom dijelu našeg puta ostali smo dan i noć. Ljudi su od ranjavanja umirali, mnogima su granate odsjekle dijelove tijela, nismo im mogli pomoći – prisjeća se Nedžad.
Na njegovom licu ne može se uhvatiti damar na kojem bi se barem jednim djelićem pronašao trag životne drame kroz koju je prošao. Nema naprasne gestikulacije. Nema povišenog tona u razgovoru. Dok priča, podsjeća nas na čuveni snimak u kojem zarobljeni Ramo Osmanović zove sina Nermina da dođe „dolam kod Srba“ i da mu oni neće ništa. Bilo je to upravo na teritoriji na kojoj se i on krio.
Pozivi četnika
– Četnici su nas pozivali megafonom da se predamo, da nam se neće ništa dogoditi, da ćemo, shodno Ženevskoj konvenciji, biti razmijenjeni. “Bit ćete tretirani u skladu sa Ženevskom konvencijom, ako ne izađete, bit ćete svi ubijeni“, dovikivali su nam. U Sandićima smo se predali. Kada sam s ostalima izašao iz šume, na onim livadama bilo nas je između 1.000 i 2.000 – kazuje Avdić.
Dok svi nisu izašli iz šume, četnici su se, kaže, ponašali naizgled korektno. A onda su krenula zlostavljanja, prebijanja i premlaćivanja.
– Naređuju nam da trčimo jedan za drugim, s uzdignuta tri prsta, asfaltnim putem prema Bratuncu. Neki od nas nosili su naše ranjenike. Prisiljeni smo da dižemo tri prsta i pokazujemo ih ženama i djeci koje su vozili kamionima i autobusima iz Potočara prema Kladnju. Na livadi, jedan srpski vojnik drži nam govor i kaže da su oni vojnici iz Srbije, nakon čega smo horski morali uzvikivati parole „Živio kralj, živjela Srbija“. Onda su nam naredili da legnemo potrbuške. Tako smo ostali do sumraka. Rafalna pucnjava odjekivala je sve vrijeme. Kada smo se pridigli, naših ranjenika više nije bilo – sjeća se dalje.
Po zarobljavanju u Sandićima, šleperima pokrivenim ceradama svi su, priča, prevezeni u Bratunac. On je bio u zadnjem šleperu i zna da ih je pratio civilni policijski plavo-bijeli Golf. Tu su prenoćili u kamionima, a potom krenuli prema Zvorniku.
– Vidio sam da smo prošli Karakaj i da idemo prema meni nepoznatom mjestu. Strašna je vrućina. Napokon, kamioni i šleperi zaustaviše se ispred jedne zgrade. Bila je to škola. Užasno je pod tim ceradama, vičemo da ih otvore ili da nas pobiju, jer vrućinu više nismo mogli izdržati. Neki su već umirali od žeđi, neki pili vlastitu mokraću… Otvoriše nam kamion da izađemo, nastade gužva, gazimo preko onesviještenih ljudi – govori Avdić.
Prilikom ulaska u školu, prisjeća se, počelo je prebijanje svakog zarobljenika ponaosob, a onda je jedan od onih koji su ih udarali izdao naređenje: „Ajmo, balije, ponavljajte za mnom: ovo je srpska zemlja, bila je oduvijek i bit će; Srebrenica je srpska, bila je oduvijek i bit će.“ Iako posljednjim atomima snage, morali su ponavljati njegove riječi.
Pili mokraću
– Trpali su nas u učionice. U mojoj učionici bilo nas je stotinjak. Bili smo žedni, stalno molimo da nam daju vode. Jedan broj ljudi je mokrio i mokraćom smo kvasili one kojima bi pozlilo, dok su drugi zbog žeđi pili vlastitu mokraću. Učionica je bila pretrpana, nismo mogli disati i onda je neko između nas pokušao otvoriti prozor. Vojnici su tada zapucali izvana, razbijajući stakla na prozoru i ranjavajući ljude koji su bespomoćno jaukali – svjedoči Nedžad Avdić.
U školi je, sjeća se, bilo ljudi koji su dovođeni i s drugih lokacija. Kako se približavala noć, srpski vojnici ulazili su u učionice i izvodili po dvojicu ili trojicu zarobljenika. Čula su se, kaže, prebijanja, krici i niko od odvedenih više se nije vraćao.
– Kada je pao prvi mrak, i dalje je trajalo izvođenje ljudi iz učionica uz neprestanu rafalnu paljbu ispred škole. Slušamo i strepimo ko je sada na redu. Trajalo je to, otprilike, do ponoći, kada je došao red i na moju učionicu. Izlazili smo po dvojica. Amidža koji je bio sa mnom ostao je unutra. Na hodniku nam naređuju da skinemo odjeću i obuću, ko je imao, a rijetki su je i imali, nakon čega su nam vezali ruke na leđima. Dok sam izlazio, vidio sam ogroman broj mrtvih ljudi pored škole. Znam da sam trčao po krvi i noge su mi bile krvave. Ponovo smo krenuli kamionom. Poveli su nas istim putem kojim smo došli, da bi domalo skrenuli na makadamski put. Dovezli su nas na neki plato – kaže Nedžad.
Čuli su se pucnji i uslijedila je naredba da po petorica izlaze iz kamiona. Iskočio je i on, kaže, svjestan da je došao kraj.
– Ne znam šta sam u tom trenutku mislio. Brzo ću umrijeti, neću se patiti. Sve se tako brzo odvijalo. Već sam umirao od žeđi. Kada nam je naređeno da legnemo, počela je pucnjava. Ne sjećam se kada sam pogođen, samo znam da sam ležao, drhtao i osjećao teške bolove u trbuhu i desnoj ruci. Meci su pogađali ljude koji su padali na mene i pored mene. Jedva sam disao. Kada su ubijali sljedeći red ljudi iza mene, pogođen sam u stopalo. U jednom trenutku čuo sam glas četnika: „Jovo, provjeri da li su svi mrtvi, koji je vruć ispali metak ponovo.“ Patio sam se i molio Boga da dođe da me ubije, ali nisam mogao da ga zovnem – prisjeća se Nedžad Avdić.
Ležao je tako nepomičan, priča, a onda se nakon izvjesnog vremena začuo zvuk motora, što je bio znak d egzekutora više nema. Odvezli su se vozilima. Ostao je ležeći još jedno vrijeme, da bi polako podigao glavu i primijetio čovjeka koji je, također, pokušavao ustati ispod leševa.
– Pitam ga: „Jesi li živ?“, a on mi odgovora: “Jesam.” Zove me da dođem do njega da mu odvežem ruke. Bio je to strašan prizor: mrtvi ljudi ne zna im se broj, a nas dvojica kao aveti prelazimo preko leševa kako bismo se spasili. Nisam mogao hodati, već sam puzeći preko mrtvih krenuo da se spašavam. Noć… Te scene gdje gomile mrtvih pored mene leže nikada neću zaboraviti – priča Nedžad.
Bolovi pritisnuli…
Negdje prije zore, Nedžad i njegov preživjeli sapatnik, nakon što su se oslobodili poveza s ruku, uspjeli su se izvući do obližnje šume. U međuvremenu je, vidjeli su, došao sljedeći kamion sa zarobljenicima i pucnjava je nastavljena. Tek kasnije saznao je da se selo u kojem je bio na strijeljanju zove Petkovci. Sutradan su dugo iz šume gledali kako utovarivači tovare na kamione mrtve i odvoze ih. Krvario je. Nemoć ga je, što od ranjavanja, što od iscrpljenosti i straha, bila potpuno shrvala.
Njegov novi poznanik, kako bi mu pokušao zaustaviti krvarenje, poderao je vlastitu košulju i zavezao mu nogu i ruku na mjestu gdje je bio ranjen. A onda su krenuli šumom u nadi da će se domoći slobodne teritorije.
– On me vodi, a ne mogu da se oslanjam na nogu. Kako me dotakne travka, grančica, ja se srušim od bolova. Krećem se puzeći, pa onda zastanem. Stalno smo na oprezu da nas četnici ne primijete. Gubim snagu, bolovi me pritisnuli, krvarim… Onda me moj prijatelj uzme na leđa pa me nosi. Kada malo predahnemo, ja opet puzim, pa me on opet nosi i tako… U jednom momentu ja ga molim da me ostavi, jer više nisam mogao ni da puzim ni da se krećem, ali on uporan… Nije htio! I tako četiri dana i četiri noći lutamo šumom – sjeća se.
Spavali su u žbunju ispred srpskih kuća. Zavuku se, kaže, u majicu i košulju koju su skinuli s krsta u jednom pravoslavnom groblju i tako zaspu.
– Krili smo se i u porušenim bošnjačkim kućama. U jednoj nađemo račune za struju. Tako smo otkrili gdje se nalazimo. Ni danas ne znam kako smo prešli četničke linije… Dođosmo u jednu šumu, kad u neposrednoj blizini, čujemo, pričaju čovjek i žena. Valjda su čuvali goveda, šta li. Čujem žena kaže: „Allah će dušmaninu naplatiti za sve što je uradio našem narodu.“ Bio je to trenutak koji nikada neću zaboraviti, shvatili smo da smo stigli u muslimansko selo – zaključuje svoju stravičnu životnu priču Nedžad Avdić.
Snaga duha, karaktera i volje
Kada je Avdićev prijatelj izašao pred čovjeka i ženu koji su mirno razgovarali, oni u prvi mah nisu mogli povjerovati ko su njih dvojica. Starac, koji je do tada mirno razgovarao sa ženom, kada ih je ugledao, skočio je i pobjegao. A oni prljavi, krvavi, izgladnjeli… Uspjeli su im nekako ispričati da su iz Srebrenice, da su preživjeli strijeljanje. Ubrzo su pozvana sanitetska kola koja su ih prevezla u ratnu bolnicu u Sapni, a potom u Tuzlu. Tek tada, priča, saznali su da se selo u koje su stigli na slobodu zove Vitinica.
Upitan može li se 20 godina poslije osloboditi slika strijeljanja u Petkovcima i cjelokupne životne drame koju je kao dječak preživio, Nedžad odgovara da je to skoro pa nemoguće.
Uprkos svemu kroz šta je prošao, snagom svog duha, karaktera i volje uspio je završiti fakultet, oženio se, dobio djecu, našao zaposlenje. Sve što je preživio vjerovatno je, kaže, bilo i zapisano da preživi i stoga na život gleda kao na put čije je zapreke, jednostavno, nemoguće zaobići.
Zna se ko su dželati iz Petkovaca
Doznao je da mu je otac, nakon što ih je razdvojio haos u Šušnjarima, kasnije zarobljen i strijeljan u Novoj Kasabi. Ekshumiran je i ukopan u Potočarima. Ko su bili egzekutori Srebreničana u Petkovcima, naš sagovornik kaže da to znaju službe i institucije koje trebaju znati. A zna i on. Ko je bio Jovo zadužen da niko ne preživi strijeljanje u Petkovcima, i to će se, nada se, “kad-tad saznati”.
– Strijeljanje u Petkovcima, na platou pored Brane crvenog mulja, preživjela su nas dvojica. Nekoliko godina poslije saznao sam da je bilo još preživjelih, ali su ih naredni dan pobili. Moj amidža nije preživio i pronađen je u sekundarnoj masovnoj grobnici 30 kilometara dalje od Petkovaca – navodi Nedžad.
U kontaktu sa svojim sapatnikom koji živi daleko od BiH
Ispričao nam je Avdić i da je svih ovih godina u kontaktu sa svojim sapatnikom sa strijeljanja, koji živi daleko od BiH. Neposredno nakon rata, u pratnji međunarodnih snaga, Nedžad je posjetio mjesto na kojem je strijeljan. I još nekoliko puta poslije.
Njemu, kaže, nikada niko neće moći govoriti o tome šta se dogodilo u Srebrenici. On zna! Jedino, dodaje, ima dilemu jesu li u noći kada je izveden na strijeljanje ogromno polje mrtvih osvjetljavali reflektori ili mjesečina.
