Treći u nizu historijsko i civilizacijski ozloglašenih gadova slabo je poznat izvan Njemačke, iako je on bio onaj koji je ionako zbunjen Hitlerov um, dodatno napunio idejama o svjetskoj židovskoj uroti.
Robert K. Wittman i David Kinney upravo su objavili knjigu “Vražji dnevnik” na temelju podataka iz Rosenbergovog dnevnika koji su još uvijek dostupni. Rosenberg je imao samo 26 godina kad je u januaru 1919., kao jedan od prvih članova pristupio nacistima iz NSDAP-a. Hitler se, primjerice, stranci priključio tek u rujnu te godine i Rosenberga je smatrao suradnikom u kojega je, kao u malo koga drugog, imao puno povjerenje sve dok si nije ispalio metak u glavu 1945. u berlinskom bunkeru.
Tako je Rosenberg od 1941. do 1945. bio ministar okupiranih istočnih teritorija, što govori već samo za sebe. Uostalom, nakon što je Hitler 1923. nakon redikuloznog pokušaja državnog udara nakratko zaglavio u zatvoru kao veleizdajnik, upravo je Rosenberga postavio da ga zamjenjuje na mjestu predsjednika stranke dok ga ne puste iz zatvora.
Hitler je kraj Prvog svjetskog rata dočekao kao duboko potreseni, razočarani nacionalista koji je za poraz pronašao opravdanje da je je morala biti riječ o nečijoj izdaji. Povezao je to s osobnim privatnim kompleksima i traumama, a dio svojih nazora naslijedio je i iz antisemitske srednjoevropske tradicije. Takav se 1919. susreo s nacistima dok su ovi još bili tek pijana rulja delinkvenata po bavarskim pivnicama.
A Rosenberg je bio taj koji ga je od tog trenutka uzeo pod svoje i stao mu puniti glavu idejom da su iza Oktobarske revolucije i uspostave SSSR-a stajali Židovi i njihova mitska svjetska urota. Rosenbergov motiv bio je jasan; rođen je u Talinu u Estoniji kao etnički Nijemac, studirao je u Rigi i Moskvi da bi 1918. pred boljševicima pobjegao u Njemačku. Rosenberg je tako, kao traumatizirani izbjeglica, već 1920. Hitleru predstavio sve svoje komplekse i sve ono ideološko opravdanje kojim se Hitler služio za opravdavanje napada na SSSR 1941. i širenje Lebensrauma.
Rosenberg je bio onaj koji je 1941. oduševljeno izjavljivao da će taj rat biti “biološko pročišćavanje svjetske revolucije”, te da će nacistička vojna sila iskorijeniti “sve te rasno zarazne mikrobe Židova i njihove kopiladi”. Baš on je zato bio savršen materijal da politički vodi masakre Židova diljem dijela Rusije iz kojeg su SS i Wehrmacht istjerali Crvenu armiju. Kao i okupacijsko maltretiranje svih onih Bjelorusa, Ukrajinaca, Estonaca, Litvanaca i Latvijaca koji na okupaciju nisu pristajali.
Njegova knjiga “Mit dvadesetog stoljeća” prodala se diljem Reicha u više od milijun primjeraka i bila je daleko najutjecajnije ideološko štivo nacista odmah iza samog “Mein Kampfa”.
Međutim, 1945. postao je jedna od najkrupnijih lovina na sudu za ratne zločine u Nürnbergu. Hans Fritzsche, koji je u Nürnbergu završio kao šef Geobbelsovog Ministarstva propagande, zatvorskom psihijatru u jednom je trenutku povjerio sljedeće: “Smatram da je Rosenberg imao presudan utjecaj na oblikovanje Hitlerove filozofije u 1920-ima, dok je Hitler još donekle razmišljao o svemu… Rosenbergova važnost je u tome što je njegove ideje, koje su bile isključivo teoretske, Hitler pretvorio u stvarnost.”
Fritzsche ga je smatrao najgorim krivcem od svih koji su se našli na optuženičkoj klupi. Slično je razmišljao i sudac koji je Rosenberga proglasio “intelektualnim visokim svećenikom ideologije o nadmoćnoj rasi”, te ga je, kao takvog, osudio na smrt. 16. oktobra 1946. Rosenberg je zaplesao na krivom kraju užeta i s time je njegovu ulogu u Trećem Reichu počela prekrivati prašina.
Iza njega je ostalo svjedočanstvo iz njegovog osobnog dnevnika u kojem je tijekom 10 godina, od 1935. do 1945., na 500 stranica opisao mnoštvo detalja iz samog vrha nacističkog stroja smrti.
Dnevnik je saveznicima, točnije Pattonovim snagama, dopao u posljednjim tjednima nacističke Njemačke kad je izvjesni bavarski plemić Kurt von Behr pokušao spasiti svoju kožu, odavši Amerikancima rijetko bogato skroviše nacističkih dokumenata u petoj etaži ispod njegovog dvorca. 30 tona dokumenata pronašli su američki agenti koji su imali zapovijed iskopati svaki list s pečatom nacističkih službi. A među građom bio je i Rosenbergov dnevnik. A onda, četiri godine nakon pronalaska, dnevnik se “misteriozni zagubio” dok su ga, skupa s mnoštvom drugih dokumenata koji nisu izgubljeni, transportirali rijekom Potomac do Washingtona.
