Samo jedan dan pred tu ekskurziju sam u toku nekog časa dao tačan odgovor na postavljeno pitanje, a našem UČITELJU nije preostalo išta drugo nego da mi da jedan rijal kao nagradu za dati odgovor uz pljesak ostalih učenika…
Tada uopće više nisam razmišljao, nego sam žureći odjurio kako bi platio to učešće za ekskurziju, pa se, naglo, moj žestoki plač pretvori u neopisivu radost koja je potrajala mjesecima…
Potom sam porastao, školske dane sam već napustio i otišao sam “u život”…
A u tom životu, nakon nekoliko godina i uz Allahovo davanje, spoznao sam šta znači rad za hajr (dobro)…
Sve mi je češće naumpadao taj UČITELJ, Palestinac, koji mi je dao onaj 1 rijal… Tako sam počeo sam sebe pitati, da li mi je onaj rijal dao kao sadaku ili mi ga je dao stvarno kao nagradu za tačan odgovor…
Nisam došao do odgovora… Ali sam onda rekao: ‘Iz kojih god razloga da mi je dao onaj rijal, on je tada, ipak, riješio moj veliki problem bez da sam ja, ili neko drugi mimo mene, išta osjetio…’
Taj događaj me je ponukao da svratim do te škole i njenog školskog osoblja, tragajući za tim UČITELJEM Palestincem… Sve dok mu nisam ušao u trag…
Onda sam osmislio jedan sastanak s njim kako bih se upoznao sa njegovim (životnim) stanjem…
Upoznao sam se, konačno, sa ovim izvrsnim UČITELJEM… Zatekao sam ga u teškom stanju, bez posla, sprema se za napuštanje države…
Nije mi preostalo više išta osim da mu, nakon našeg upoznavanja, kažem: ‘Moj izvrsni UČITELJU, ti imaš kod mene ogroman dug od prije nekoliko godina…’
U tom momentu sam ga upitao: ‘Sjećaš li se učenika kojem si dao jedan rijal… Jer je on odgovorio to i to?’
Nakon razmišljanja UČITELJ reče smijući se: ‘Da… Da… A jesi li to ti tražio mene da mi vratiš taj jedan rijal?’
Rekao sam mu: ‘Da…’
Nakon razgovora sam ga pokupio sa sobom u auto i otišli smo… Zaustavili smo se ispred jedne prelijepe vile… Izašli smo iz auta i ušli u nju.
Rekao sam mu: ‘UČITELJU moj izvrsni, evo, ovo je moje vraćanje duga kojeg sam imao prema tebi, kao i ono auto kojim smo došli, uz sve to dobićeš i platu (naknadu) koju budeš zatražio tokom cijelog svog života… I sina ćemo ti zaposliti u našu firmu…’
UČITELJ se tada upotpunosti pogubi i zbuni…
Rekao je: ‘Ali, ovo je previše…’
SULEJMAN RADŽIHI mu na to reče: ‘Vjeruj mi, moja radost tada zbog onog tvog jednog rijala je bila mnogo veća nego danas kada ostvarim 10 ovakvih vila… Još uvijek nisam zaboravio onu radost i veselje…”
