Način izbora američkog predsjednika opisan je u samom Ustavu SAD-a koji je kreiran kako bi se izbjegla direktna demokratija u komplikovanoj i velikoj državi, tj. kako bi se izbjeglo nadglasavanje i potencijalna vladavina većine nad manjinom.
Prva faza izbora odnosi se na predizbore u 50 saveznih država, glavnom gradu Washingtonu i teritorijama. Predizbori su zapravo unutarstranački izbori u kojima se bira predstavnik partija na konačnim predsjedničkim izborima.
I komplikacije počinju upravo tu.
Prva je razlika u načinu obavljanja predizbora. Pojedine države umjesto klasičnog sistema sa glasačkom kutijom sprovode vijećanje gdje se predstavnik partije doslovno bira dogovorom za vrijeme zakazanih sjednica.
Druga komplikacija jeste pravo glasa. Naime, u pojedinim državama u predizborima mogu učestvovati samo dokazani članovi partije, dok u prekomorskim teritorijama SAD-a građani mogu glasati u predizborima, ali ne i na konačnim predsjedničkim izborima.
Treća neobičnost su sami glasovi. Naime, kao što smo već spomenuli, SAD nije čista demokratija. Umjesto da građani glasaju za svoje favorite, njihovi glasovi zapravo idu tzv. stranačkim delegatima koji glasove predaju kandidatima nakon zahtjeva na osnovu rezultata. Također, delegati u pojedinim državama mogu ignorisati rezultate i dati svoje glasove kome žele. Broj delegata zavisi od broja stanovnika savezne države. Poslije svih održanih predizbora delegati se okupljaju na partijskim konvencijama gdje zvanično biraju predstavnika, odnosno kandidata za predsjedničke izbore.
Naravno, ukoliko je jedan kandidat ubjedljivo osvojio većinu glasova građana, delegati ne mogu učiniti ništa drugo do prihvatiti njega ili nju kao zvaničnog kandidata. Ali ukoliko na kraju predizbora postoji izjednačena situacija između dva potencijalna kandidata, delegati, a posebno superdelegati (bivši predsjednici i kongresmeni) imaju moć da odluče umjesto građana.
Predsjednički izbori
Kao što je rečeno, građani ne biraju kandidate već to u njihovo ime čini izborni kolegij čijih je 538 članova raspoređeno po saveznim državama. Svaka država dobija tri početka glasa kolegija bez obzira na broj stanovnika, dok ostatak glasova zavisi upravo od toga.
Na dan glasanja, građani ne daju direktan glas predsjedničkom kandidatu nego određuju svojoj saveznoj državi na koji način mora iskoristiti svoj pripadajući broj glasova izbornog kolegija. 48 od 50 država sve svoje glasove kolegija daje kandidatu koji osvoji najviše glasova građana, bez obzira da li je riječ o većini od 99 posto ili 51 posto. Također, ne postoji zakon po kojem je ovo obavezno što izbornom kolegiju daje pravo da svoj glas da bilo kome.
Grad Washington tek od 60-ih godina prošlog vijeka učestvuje u izborima, dok građani u teritorijama SAD-a kao što je Portoriko još uvijek nemaju pravo glasa iako tamo živi više od 4 miliona stanovnika.
Čudni rezultati
Iako je navedeni proces dovoljno komplikovan kako bi se dalo prostora malverzacijama, u historiji je zabilježeno za 87 slučajeva zanemarivanja direktnih glasova građana i to nikada nije utjecalo na konačne rezultate izbora.
Ipak, historija će pamtiti 2000. godinu i predsjedničke izbore na kojima je pobjedu odnio George W. Bush nauštrb Ala Gorea. Komplikovani sistem koji je izgrađen da štiti manjinu od većine, te je godine uzrokovao nepravednu pobjedu.
Naime, Iako je Gore osvojio 50.999.897 glasova, a Bush 50.456.002, republikanski kandidat je postao predsjednik jer je osigurao 271 glasova kolegija u odnosu na Gorea koji je osigurao 266. Da stvar bude interesantnija, broj glasova kolegija koji je presudio dodijeljen je na osnovu prevage koja se desila na Floridi, a koja je brojala samo nekoliko stotina glasova.
Zbog izuzetno bliskog broja glasova u sve se uključio Vrhovni sud Floride koji je naredio ponovno brojanje, te Vrhovni sud SAD-a koji je tu odluku stavio van snage i u konačnici presudio u korist Busha.
